Pišem vam danas sa teškim srcem. Uvijek sam voljela vaše ohrabrujuće priče, ali danas se i sama ne osjećam vedro. Moram vam ispričati šta se dogodilo na vjenčanju mog sina — danu koji je trebao biti jedan od najsretnijih u mom životu. Umjesto toga, otišla sam osjećajući se posramljeno, neželjeno i slomljenog srca. Nadam se da će mi neko pomoći da shvatim sve ovo.
Imam 62 godine i dolazim iz Ohaja. Sama sam odgojila svog sina, Seba, nakon što mi je muž preminuo kad je Seb imao samo devet godina. Bili smo nevjerovatno bliski — zapravo najbolji prijatelji. Podržavala sam ga kroz sve: školu, ljubavne boli, prijave za fakultet i prve poslove. Kada je upoznao Amandu, priznajem da sam isprva bila pomalo nesigurna, ali sam joj dala šansu. Primila sam je u svoj dom i tretirala kao članicu porodice. Čak sam im i finansijski pomagala kada im je to bilo potrebno.
Kako se vjenčanje približavalo, bila sam uzbuđena, ali i nervozna. Željela sam izgledati lijepo i elegantno, kao ponosna majka mladoženje. Sedmicama sam tražila savršenu haljinu. Na kraju sam odabrala prekrasnu haljinu boje slonovače, vrlo nježne nijanse, nikako svadbenog izgleda. Bila je jednostavna i otmjena, i prvi put nakon mnogo godina osjećala sam se lijepo.
Ali, očigledno je to bila greška.
Čim sam stigla na mjesto ceremonije, Amanda me pogledala i odmah me povukla sa strane. Pred svojim djeverušama povikala je na mene da pokušavam da je zasjenim i da je moja haljina potpuno neprimjerena. Bila sam zatečena. Pokušala sam da objasnim da mi to nije bila namjera i da haljina nije čak ni čisto bijela, ali nije htjela da me sasluša.
Zatim mi je, hladno, rekla da imam dvije opcije: ili da se vratim kući i presvučem, što bi trajalo sat vremena, ili da ostanem i sjedim u zadnjem redu tokom ceremonije kako ne bih „pokvarila fotografije“. Nisam mogla vjerovati šta čujem.
Ali nije bila njena reakcija ono što me slomilo. Bio je to moj sin.
Kada je Seb prišao, mislila sam da će me braniti. Ali, na iznenađenje svih, pogledao me — svoju majku — i rekao: „Mama, samo idi. Ne treba nam drama danas.“
To je bilo sve. Nije me zagrlio. Nije rekao hvala. Nije rekao: „Lijepo izgledaš.“ Samo: „Idi.“
Vratila sam se kući plačući toliko da sam dva puta morala stati sa strane. Propustila sam ceremoniju. Propustila sam zavjete svog sina. Propustila sam sve. Nije me zvao otad.
Sve do nedavno.
Prije nekoliko sedmica, Seb je počeo da pokušava da me kontaktira. Zvao me je više puta, ostavljao poruke, čak je jednom i došao do kuće. Znam da želi da razgovara. Znam da mu je žao. Ali nisam se javila. Ne mogu.
Svaki put kad čujem njegovo ime ili vidim njegov broj na telefonu, opet osjetim taj bol. Sjetim se onog trenutka kada me pogledao kao da sam problem koji treba ukloniti.
Bright Side, slomljena sam. Ne znam šta da radim. Dio mene želi da ga sasluša i pokuša da obnovi ono što smo imali. Ali drugi dio mene je toliko povrijeđen da ne znam mogu li mu više vjerovati.
Da li pretjerujem? Trebam li mu oprostiti iako se Amanda nije izvinila Ili sam u pravu što se osjećam povrijeđeno i što se držim na distanci?
Hvala vam što ste pročitali.
The post “Izabrala sam jednostavnu bijelu haljinu za sinovo vjenčanje…” appeared first on Zdravlje priroda.
