“Imala sam sedam godina kada sam izgubila roditelje u saobraćajnoj nesreći. Moja sestra, tada stara 21 godinu, ostavila je svog zaručnika i napustila fakultet da bi me odgojila.
Nikada se više nije ni zabavljala ni zaljubila. Kad sam se udala i odselila, dolazila bi me posjećivati svaki dan… sve dok jednog dana nisam pukla i rekla: „Nisam tvoje dijete! Počni svoj život, zasnuj porodicu i pusti me da dišem!“
Prošli su mjeseci. Ni riječi od nje. Mislila sam da je samo ljuta na mene. A onda sam jednog dana odlučila otići do njenog stana.
Ušla sam i ukočila se — sestra je sjedila nasred dnevne sobe, okružena kutijama, mašnama i desetinama sitnih dječijih odjevnih komada!
Na trenutak mi se srce steglo. Pomislila sam da je možda konačno izgubila razum. A onda je podigla pogled, oči su joj bile pune suza, ali se smiješila. „Iznenađenje“, šapnula je. Ispostavilo se da je posljednjih nekoliko mjeseci udomljavala djevojčicu. Stidljivu, tihu petogodišnjakinju koja je upravo izgubila roditelje u nesreći — na isti način kao i mi nekad. Sestra mi nije htjela ništa reći dok ne bude sigurna da će usvajanje proći. „Trebala joj je kuća“, rekla je drhtavim glasom. „I pomislila sam… možda mogu da joj dam ono što sam nekad dala tebi.“
U tom trenutku, djevojčica je provirila iza kauča, držeći plišanog medu. Grlo mi se stegnulo. Moja sestra je ponovo potrošila svoju ušteđevinu, svoje vrijeme, svoju ljubav — sve to — da još jednom nekom djetetu podari porodicu.
Zagrlila sam je i zaplakala, shvativši da nije nestala zato što je bila povrijeđena, već zato što je tiho gradila nadu za nekog drugog.”