Ljudi koji imaju pse za kućne ljubimce će vam reći da su oni najbolji čovjekovi prijatelji i da će učiniti sve da zaštite svoje vlasnike i njihove članove porodice a upravo o tome ne naša sljedeća priča.
Max je bio više od psa. Bio je brat, skrbnik i najbliži prijatelj. Velikog zlatnog retrivera Leu je poklonio njegov otac Ivan krajem 1984. Pet godina dječak i pas bili su odani jedno drugome. Max je spavao na podu blizu Leovog kreveta, strpljivo je čekao Lea ispred škole i s njim podnosio maltretiranje djece. Ivan je s osmijehom promatrao tu vezu, sretan što pas štiti njegovo jedino dijete. Do tog datuma.
Bilo je ugodno poslijepodne, kasno ljeto. Ivan je bio u kuhinji i pravio svježu limunadu, dok je Leo bio vani, blizu ruba šume, igrali su se. Max je ležao na travnjaku nekoliko metara dalje, uživajući na suncu. Nakon toga, Ivan ga je čuo. Nije to bila dječja šala. Bio je to žestoki zvuk krvi. U početku duboko, zlokobno režanje, a zatim visoki, režući vrisak. Leov plač. Ivan toči vrč. Tanki premaz od slatkiša s keramičkih pločica skinuo se dok je istrčavao van, srce ga je mučilo u grlu.
Pogled koji je ugledao bio je iz njegove najgore noćne more. Leo je ležao na travnjaku i plakao, držeći ga za ruku. Na maloj podlaktici nalazila se velika posjekotina. A iznad njega, gorući i iskrivljen, stajao je Max. Njuška mu je bila prekrivena krvlju. Kako je Ivan primijetio, pseća glava se spustila i ponovno zarežala na dječaka. “NE!” zarežao je Ivan. U tom trenutku, idealan svijet se pretvorio u katastrofu. I pas. Njegov pas. Nanio je nasilje svom sinu. Bijes i adrenalin su ga zaslijepili, pa je zgrabio lopatu koja se nalazila uz zid. Zvijeri! “Bježi od njega!”
- Potrčao je prema psu s namjerom da ga zakolje. Max se zbunjeno povukao i ušao u garažu. Ivan je viknuo: “Zaključaj!” Zagrlio je uplakanog Lea i odjurio u bolnicu. Rana je bila puna muha i trebalo ju je prekriti s četiri šava. “Što se dogodilo?” upitala je sestra. “Pas”, rekao je Ivan. Naš pas ga je napao. Leo je pokušao nešto reći. “Tata, ali nije…” “Mirno, sine!” U šoku si! Zvijer te napala!” Ivan je prekinuo razgovor. Te večeri Ivan je donio odluku. Dok je Leo spavao oko lijekova, Ivan je nazvao veterinara. “Sutra ujutro”, rekao je glasom hladnim kao led. Moram ga uspavati.
Nasilno je postupio s mojim djetetom. Vratio se kući, u rezidenciju koja je sada bila mirna i zlokobna. Sjeo je za računalo. Prije nego što ga je trajno eliminirao, nadao se da će ga vidjeti. Nadao se da će svojim očima promatrati trenutak izdaje. Aktivirao je snimku nadzorne kamere koja je pokrivala dvorište. „Pokaži mi kako si ga napao, čudovište“, zarežao je. Pronašao je snimku šetnje tog popodneva. Vratio se u vrijeme Leove prisutnosti u dvorištu.
Na monitoru je promatrao svog sina kako prelazi rub šume. Vidio je Maxa Dzinga na sunčevoj svjetlosti. Sve je bilo tiho. Nakon nekoliko trenutaka, Ivan je primijetio pomak u gornjem desnom kutu ekrana, sjene drveća bile su očite. Vrsta životinje izašla je iz šume bez ikakvog zvuka. Bila je manja nego što se očekivalo, ali je bila brza. Zmija. Otrovna biljka, šarka, raširena u regiji. Kretala se ravno prema Leu, koji mu je bio okrenut leđima i nije shvatio da je tamo. Ivan je imao dovoljno daha. Promatrao je zmiju kako se približava. Međutim, Max je izgledao kao da spava, pa je podigao glavu.
U trećem, pseće noge su bile na tlu. Režanje koje je Ivan čuo nije bilo usmjereno na Lea. Bilo je namijenjeno zmiji. U videu, Ivan je vidio kako Max skače. Nije uspio skočiti na Lea. Preskočio je Lea. Postavio se između dječaka i zmije prije nego što je potonja htjela napasti. Zmija je ugrizla dječaka, ali ga nije uspjela ugristi. Umetnula je kutnjake u Maxova usta. Pas je kriknuo od boli, ali i dalje nije odustajao. Zgrabio je zmiju zubima i nasilno je rastrgao dok je nije usmrtio. Leov krik nije bio uzrokovan napadom psa. Bio je to krik čistog užasa.
A onda ključni trenutak. Max, nošen boli i kemikalijama, otišao je do Lea. Krv mu je curila iz usta. Rana na Leovoj ruci… Nije bio ugriz. Kako bi izbjegao zmiju, dječak je pobjegao kroz tanku plastiku otvora prskalice za travnjak. Zatim je pao unatrag i sletio na oštar metalni rub travnjaka. Porezao je vlastitu ruku. Boja Maxove njuške bila je drugačija od Leove krvi. Bila je njegova osobna. Ivan je izgledao kao da je paraliziran. Ruke su mu treperile. Ponovno je pogledao snimku. Promatrao je sebe kako napušta kuću s lopatom. Svjedočio je povlačenju psa, zbunjen i nesposoban shvatiti zašto ga vlasnik napada kako bi zaštitio sina.
Zatvorio je psa koji je primio otrov u srce u garažu. “Ne”, rekao je tihim glasom. “Ne, ne, ne.” Zgrabio je ključeve od auta i napustio kuću. Uputio se prema garaži i otvorio vrata. Max je ležao na hladnom betonu, jedva je imao prostora za disanje. Njuška mu je bila znatno proširena, a oči gotovo zatvorene. “Max!” viknuo je Ivan, pavši na pod. “Žao mi je! Bože, oprosti mi!” Nježno je nosio velikog psa u naručju, kao da je štene. Stavio ga je u auto i vozio se kroz noć poput luđaka, trubeći i prolazeći kroz crvena svjetla, sve do veterinarske hitne pomoći. “Podlegao je zmiji!” vikao je, uključujući i psa u priču. “Otrov!” Molim vas, pomozite mu!” Bio je to dug dan.
Ivan je sjedio u čekaonici, glava mu je visjela sa zida, a video mu se nastavio vrtjeti u glavi. Prikaz izgleda njegove lopate. Isušeni opis zbunjenog psa. Crtani film sinovljevog pokušaja da mu objasni istinu. U zoru se pojavio veterinar. Bio je iscrpljen, ali je i dalje imao osmijeh na licu. Vaš pas je izuzetno jak, gospodine. Da ste stigli samo pola sata kasnije… ali vjerujem da će to iskoristiti. Dali smo mu protuotrov.” Namjeravao je pohvaliti psa jer je “ugrizao” njegovo dijete. Vjerovao je da ga je zvijer napustila. Međutim, promatrao je snimku nadzora, koja ga je dovela do surove istine. Pas nije bio zvijer. Bio je legenda. Dok ga je Ivan proklinjao, osudio ga je na smrt. Međutim, pas je uginuo u tišini garaže zbog njegovog djeteta.