236
Ljubavni romani

Havajski običaj

Lejni se nadala da je adresa koju je pronašla u majčinim spisima zaista prava. Nije znala koliko je bio star papirić na kojem je adresa bila zapisana, kao što nije znala da li kapetan Džejms Sajmons i dalje živi na ostrvu Kvai. Jedini trag je bila ta adresa, zaturena među nekakvim računima. Njena majka se nije dopisivala s njim i ništa nije govorilo u prilog tačnosti te adrese.
Znala je da bi najjednostavnije bilo da piše ocu. Lejni se čitavu nedelju dana predomišljala da li to da učini. Najzad je odustala i odlučila se da ode da ga lično potraži. Njena ušteđevina će biti dovoljna
za nedelju dana boravka na Havajima. Razmišljajući o toj odluci, osetila je strah.
Znala je da ne može bilo šta da očekuje od oca. Zašto bi čovek, koji se nije javljao petnaest godina, sada razmišljao o njoj? Ona više nije bila dete koje je ostavio. Postala je žena.
Pustila je na trenutak dršku svoje putne torbe. Sada više nije bilo povratka. Mora da prihvati istinu onakvu kakva je, bez obzira da li je prijatna ili nije. Tokom proteklih godina često je sebi ponavljala tu rečenicu.

Brzo je popravila beli šešir koji je stalno klizio s njene plave kovrdžave kose. Uprkos nervozi, izgledala je sasvim smireno. Izgledala je elegantno u svetloplavom svilenom kostimu, sa belim šeširom na glavi. Njeno telo je bilo vitko i nežno i malo je ličilo na izazovnu figuru njene majke.
Devojka na šalteru za informacije razgovarala je s nekim muškarcem. Dok je stajala iza njegovih leđa, Lejni ih je posmatrala sa ne skrivenim interesovanjem. Muškarac je bio visok i imao je gustu crnu kosu. Njeni đaci bi sigurno rekli da je zgodan. Crna kosa mu je u neredu padala na čelo, dok je tamna put njegove kože govorila da dosta vremena provodi na havajskom suncu. U izrazu njegovog lica bilo je nečeg izazovnog. Bio je obučen u iznošene farmerke i sametsku košulju koja je bila zategnuta preko njegovih snažnih ramena.
Lejni je ispitivala pogledom crte njegovog lica. Činilo joj se da ga je negde već sretala. Možda je videla neko slično lice među Vanesinim prijateljima, pomislila je.
Mladić se okrenuo i odmerio Lejni. Izgledalo je kao da je bio svestan da ga je posmatrala. Lice mu je bilo ispunjeno čuđenjem. Osetila je ljutnju zbog upornosti u njegovom pogledu, mada je znala da nema razloga za to.

Lejni se nadala da je adresa koju je pronašla u majčinim spisima zaista prava. Nije znala koliko je bio star papirić na kojem je adresa bila zapisana, kao što nije znala da li kapetan Džejms Sajmons i dalje živi na ostrvu Kvai. Jedini trag je bila ta adresa, zaturena među nekakvim računima. Njena majka se nije dopisivala s njim i ništa nije govorilo u prilog tačnosti te adrese.
Znala je da bi najjednostavnije bilo da piše ocu. Lejni se čitavu nedelju dana predomišljala da li to da učini. Najzad je odustala i odlučila se da ode da ga lično potraži. Njena ušteđevina će biti dovoljna
za nedelju dana boravka na Havajima. Razmišljajući o toj odluci, osetila je strah.
Znala je da ne može bilo šta da očekuje od oca. Zašto bi čovek, koji se nije javljao petnaest godina, sada razmišljao o njoj? Ona više nije bila dete koje je ostavio. Postala je žena.
Pustila je na trenutak dršku svoje putne torbe. Sada više nije bilo povratka. Mora da prihvati istinu onakvu kakva je, bez obzira da li je prijatna ili nije. Tokom proteklih godina često je sebi ponavljala tu rečenicu.

Havajski običaj

ljubavni romani online čitanje


Ostatak sadržaja samo za članove.
Uloguj se Pridruži se
Ocjena čitalaca
[Ukupno: 0 Average: 0]