Opasna igra

Podeli objavu

Dok je Egnju bio vitak, skoro mršav, posetilac je bio mišićav i visok toliko da je za dobrih dvadeset santimetara bio viši od kalendara firme, okačenog na pregradu. Egnju je dosezao do donjeg ruba crkve u Novoj Engleskoj, prikazane na fotografiji za maj mesec, a za posao se oblačio mnogo konzervativnije, zapravo mnogo skuplje no što mu je prihod dozvoljavao. Bio je pravi japi. Međutim, ovaj čovek je nosio upadljivo skupu kombinaciju pantalona i sakoa sa majicom. Iz- gledalo je kao da sebi može da priušti da nosi sve što poželi. Imao je pravilan, lep nos, arogantno izvijene, pune usne, kosa mu je bila
veoma gusta i veoma tamna, kao i obrve, a oči krupne i crne.
Koliko je Seridan mogla da vidi, nije mu bilo mesto na trinaestom spratu sedišta Trgovinskog osiguranja.
Podsetila je sebe da je ona odgovorni član upravljačkog tima ozbiljne firme za međunarodno osiguranje…
i odlučila da se tako i ponaša. – Mogu li da vam pomognem?
– Da li ste vi Šeridan Viver?
Imao je dubok i smiren glas, ali sa primesom odlučnosti. Sasvim nesvesno, Šeridan je zagladila nekoliko pramenova svoje crne kose, stavljajući oboma do znanja da nije nevažno šta će on o njoj misliti. Ko je on, zapravo? Ponadala se da nije Flojd Džonson. Ne, ne, to je nemoguće. Onaj zbog koga mora da okapava nad ovako beskorisnim izveštajem s

vakako ne bi nosio majicu.
Na celoj teritoriji grada Bostona nema rukovodioca koji bi nosio majicu na poslu.
-Da, ja sam Šeridan Viver. – Glas joj je bio miran, ali stomak nije. Volela je red koji je vladao u njenom životu. Nije volela iznenađenja. Naročito ne ona koja su ovako muževna i ovako upadljivo ne pripadaju poslovnom ambijentu.
-Ja se zovem Ričard Sent Čarls – rekao je i zastao, kao da očekuje reakciju. Nije je bilo. Šeridan nikada nije čula za Ričarda Sent Čarlsa.
-Dolazim iz San Franciska – nastavio je – i hteo bih sa vama privatno da razgovaram na nekom drugom mestu.
– Zašto? 0 čemu se radi?
– Reč je o vašem ocu.
Ukočila se, ćelo telo joj se ukočilo na te njegove reči. – Mom ocu? Da li je dobro? Nije valjda… ?
-Dakle, vaš otac jeste Džej Bi Viver, privatni detektiv iz San Franciska? Jorgensen Bomon Viver?


Pridruži se i čitaj ostatak sadržaja
ULOGIRAJ SE
PRIDRUŽI SE

Slične objave

Priča o hrabrosti, ljubavi i nasleđu

U svakoj porodici postoji “onaj jak”. Ne zato što je najglasniji ili traži pažnju, već zato što nosi teret koji drugi ne žele da podnesu. U mojoj porodici, biti “jak” značilo je da sam često dobijala manje pohvala i podrške, a očekivalo se da dajem više — više rada, više brige, više osmeha. Dok je […]

Ljubav bez garancija i lekcija koju nisam 0čekivala

Od njegove pete godine odgajam svog pastorka, Oskara. Tada je bio tih dečak sa prevelikim rancem i premalo reči, tek nakon gubitka svoje majke. Nikada nisam pokušavala da je zamenim. Poštovala sam njeno sećanje — spremala njena omiljena jela na njen rođendan, ostavljala fotografije u Oskarovoj sobi i vodila računa da zna da je potpuno […]

Čim je moj muž čuo vijest,problijedio je,postao je jako nervozan…

U današnjem članku donosimo priču koja je duboko potresla svakodnevicu jednog para, otkrivajući koliko jedan tren može promijeniti tok života. Riječ je o emotivnom preokretu koji je unio nemir, nesigurnost i tiha pitanja u brak za koji se činilo da čvrsto stoji na nogama. Sve je počelo jednom naizgled običnom jutru. Njen suprug, čovjek poznat […]

Prerušio sam se u beskućnika, a prišao mi je onaj ko ima najmanje

Ljudi u zadnje vrijeme vole da rade kojekakve “društvene eksperimente” gdje se preruše u bespomoćnu i siromašnu osobu da snime reakcije drugih. Danas otkrivamo šta je doživio čovjek koji se obukao kao beskućnik. Tog jutra, obukao sam poderani kaput koji mi je prekrivao lice i sjeo na hladan pločnik kako bih naučio nešto što me […]

Da li je vreme za redefinisanje tradicije prezimena u braku?

Promena prezimena je jedno od nasleđa patrijarhalnog društva, koje gotovo uopšte i ne preispitujemo. Obično do momenta kada same treba da razmislimo o tome, jer se nalazimo pred stupanjem u brak. Ovaj običaj je duboko ukorenjen u tradiciji mnogih kultura, u kojima žena udajom prelazi u muževljevu kuću i porodicu. Nošenje njegovog prezimena je zvanična... Read more »

Starac mi je rekao nešto što nisam mogao zaboraviti

Naše društvo sve više demonizira starije ljude jer čim prestanu raditi, svi ih kritikuju da su samo teret, ali ne smijemo zaboraviti da su stari ljudi zapravo izvor znanja i mudrosti u našem društvu. Autobus je bio pun, putnici umorni, a svaki pojedinac imao je svoj svijet. Međutim, stariji čovjek koji je ušao u autobus […]
- Advertisement -
Prethodna objava
Sljedeća objava