Halid Bešlić sahranjen uz ovu pesmu: Stihovi uz koje je jecalo preko 50.000 ljudi nose posebnu simboliku

Podeli objavu

U današnjem članku vam pišemo na temu Halida Bešlića, legende narodne muzike čiji poslednji ispraćaj je obeležio kraj jedne epohe. Halid je otišao tiho, onako kako je i živeo, ali je iza sebe ostavio pesme koje će zauvek trajati i podsećati na čoveka čiji je glas bio simbol Bosne, ali i most među ljudima širom regiona.

Njegova sahrana, kojoj je prisustvovalo više od 50.000 ljudi, pokazala je koliko je bio voljen. Kolone automobila i ljudi pristizale su satima pre početka, a atmosfera je bila dostojanstvena i emotivna. Oni koji su došli nisu želeli samo da odaju počast pevaču, već i čoveku koga su svi poznavali kao skromnog, dobrog i uvek spremnog da pomogne. Halid Bešlić nije bio samo pevač — bio je simbol ljudskosti i dobrote.

  • Iako je tokom svoje bogate karijere snimio bezbroj vanvremenskih hitova, njegovi prijatelji i poštovaoci isticali su da će ga pre svega pamtiti po njegovom karakteru. Govorili su da nikada nije tražio ništa zauzvrat kada je činio dobro, da je umeo da sasluša, da je širio toplinu i optimizam. Upravo zbog toga, poslednji ispraćaj je bio tih, emotivan i prožet zahvalnošću.

Na večni počinak ispraćen je uz numeru koja je postala simbol njegovog stvaralaštva – pesmu „Romanija“. Ta pesma nije bila samo muzički hit, već i deo njegovog identiteta. Napisao je nije on, već njegov prijatelj i saradnik Mirko Šenkovski Džeronimo, ali inspiracija je došla iz Halidovog zavičaja. On je pričao o svom kraju, o mestima koja su ga podsećala na mladost i prvu ljubav. Iz tih razgovora rođena je pesma koja će obeležiti čitavu jednu epohu.

Sam Halid je često govorio o tome kako je „Romanija“ ostvarila njegovu veliku želju – da ima pesmu o zavičaju, ali da ona ne bude kliše, već iskrena i posebna. „Romanija ima dušu, emociju, ritam, malo rokenrola i epsku snagu“, govorio je sa osmehom. Bio je ponosan na nju, jer je spojila sve ono što je voleo – tradiciju, moderni duh i duboku lirsku priču.

  • Na njegovoj sahrani, baš ta pesma odzvanjala je iz hiljada grla okupljenih. Dok su se stihovi „Romanije“ orili nad mnoštvom, ljudi su plakali i pevali zajedno, opraštajući se poslednji put od svog idola. Njegov dugogodišnji saradnik i prijatelj Enis Bešlagić sa tugom je objasnio zašto je upravo ta pesma izabrana: jer je predstavljala Halidov kraj, njegovu mladost, njegovu dušu. Recitovao je stihove pre nego što je pesma puštena u celosti, svesno noseći emotivnu težinu tog trenutka.

Bila je to slika koja će ostati zauvek urezana – more ljudi, tišina i suze, a onda glas Halida Bešlića koji još jednom povezuje sve prisutne. Njegova muzika spajala je ljude, prelazila granice, prevazilazila podele. U regionu u kojem su razlike često isticane, Halid je uspevao da kroz pesmu bude most. Njegov glas nije znao za granice ni barijere – on je bio glas naroda, svih naroda.

Iako je otišao, ostavio je iza sebe nasleđe koje će živeti dugo. Njegove pesme i dalje će se pevati na svadbama, proslavama, okupljanjima. Ljudi će ih slušati kada su radosni, ali i kada im je teško, pronalazeći utehu u njegovom glasu. To je najveće nasleđe jednog umetnika – ostaviti trag u srcima ljudi.

Halid Bešlić će se pamtiti ne samo kao veliki pevač, već i kao čovek koji je pokazao da slava ne mora da znači udaljenost od običnog čoveka. Njegova jednostavnost i iskrenost bile su jednako snažne kao i njegova muzika. Upravo zbog toga, na njegovoj sahrani nije bilo pompe ni teatralnosti – bilo je suza, tišine i poštovanja.

Na kraju, ono što ostaje jeste osećaj da je Halid otišao tiho, ali da njegove pesme nikada neće utihnuti. „Romanija“, i sve druge koje je pevao, i dalje će živeti među ljudima, kao što će živeti i sećanje na njega. Halid Bešlić je zauvek ostao simbol muzike koja spaja i čoveka koji je voleo ljude

Slične objave

Odbijam da i dalje finansiram svoju odraslu kćerku — ja sam majka, a ne krava muzara.

Ja sam doktorica i samohrana majka. Imam samo jednu kćerku koju sam oduvijek razmazila i davala joj sve otkad sam se razvela. Sada je već odrasla žena i treba pronaći stabilan posao i voditi svoj život. Ali, ona i dalje traži novac i uvijek ga troši na beskorisne, luksuzne stvari.Za rođendan je izričito tražila sportski […]

Sama sam odgajala svoje blizance, ali kada su napunili šesnaest godina, rekli su da ne žele da razgovaraju sa mnom.

Sama sam odgajala svoje blizance, ali kada su napunili šesnaest godina, vratili su se s univerzitetskog programa i rekli da ne žele imati nikakav kontakt sa mnom. Kad sam imala sedamnaest godina i saznala da sam trudna, prvo što sam osjetila nije bio strah.Bio je to stid.Ne zbog djece — već tada sam ih voljela, […]

Kada se sudbina zaustavi na trotoaru: Priča o milijarderu, beskućnici i blizancima koji su promijenili sve

Ljudi žive šarolike i nepredvidljive živote, te nije ni čudo što nekad i filmovi nastaju po istinitim pričama. Danas vam donosimo upravo jednu takvu nesvakidašnju priču.  Priče koje mijenjaju život ponekad proizlaze iz najneobičnijih situacija: zaustavljenog automobila, pogleda kroz prozor ili slučajnog susreta koji mijenja sudbinu drugih. To je bio trenutak koji je doživio Ethan […]

Iz senke do svetlosti: Marinina priča o izdaji, istini i novom početku

Pojedinci mogu da se susretnu s kojekakvim stvarima u svojim životima i to je često izvor priča koje se prepričavaju godinama i čak i vijekovima. Danas vam donosimo jednu jako inspirativnu priču. Obiteljske priče često su ispunjene složenim, neriješenim sukobima, ali nesretan događaj može samo otkriti napetost koja se nakupila tijekom godina. Središte ovog otkrića […]

Komšija mu je iz zavisti posekao ceo voćnjak tokom noći: Ujutru je na svom pragu zatekao gajbu punu voća i poruku koja ga je...

Komšija je na našem prostoru svetinja, a istovremeno se zna desiti da komšije upravo budu oni najgori dušmani jedan drugom koji žele da napakoste protivniku na razne načine. U malom zaseoku, među poljskim planinama i drevnim putem, živio je Dragan, čovjek poznat po tome što je imao najljepše plumerije u regiji. Njegov voćnjak, smješten na […]

Poslednji poziv

Dok sam čekala voz na stanici, prišao mi je muškarac srednjih godina, umoran, u odelu koje je izgledalo zgužvano i istrošeno. Tiho je rekao: „Izvinite… Mogu li da pozajmim vaš telefon? Moram da pozovem ženu. Moj je upravo prestao da radi.“ Zastala sam. Danas ljudi retko daju telefon strancima, pogotovo na prometnom mestu. Ali u […]
- Advertisement -