Filip, sredovječni muškarac iz Lyona, doživio je duboki šok i emotivno uznemirenje prilikom posjeta groblju Loyas, smještenom u 5. arondismanu, gdje je došao kako bi odao počast svojim preminulim roditeljima. Očekivao je miran trenutak tišine i sjećanja, no ono što je zatekao bilo je daleko od toga. Pred grobom svojih roditelja našao je samo praznu rupu, ukrašenu plastičnim cvijetom. Prvo je pomislio da je možda pogrešno došao do groba, no ubrzo je shvatio da se dogodilo nešto mnogo ozbiljnije. Grob njegovih roditelja jednostavno je nestao.
Filip se s tugom prisjeća kako je pomislio da je možda pogrešno odabrao lokaciju i da je možda skrenuo na pogrešno grobno mjesto, no brzo je uvidio da je grob, koji je godinama bio tu, sada nestao. U tom trenutku shvatio je da je nešto potpuno neobično i dramatično u vezi s njegovim posjetom. Nikada nije primio obavijest od gradske uprave o bilo kakvim promjenama vezanim uz grob njegove obitelji. Bio je obaviješten samo o produljenju koncesije za ukop, ali nije bio jasno informiran o posljedicama ukoliko se koncesija ne obnovi. Pita se, duboko razočaran: „Zašto bi se rušio već uređen grob? Pokojnici se ne mogu tretirati na takav način, bez obavijesti obitelji.“ Bio je potpuno zatečen i povrijeđen što ništa nije ukazivalo na to da bi se nešto ovako moglo dogoditi.
- Nakon što je na groblju otkrio praznu parcelu, Filip je saznao da su posmrtni ostaci njegovih roditelja premješteni u kosturnicu na drugom groblju, a spomenici i drugi predmeti s groba su jednostavno odbačeni. Osjećao je duboko razočaranje i poniženje jer se činio kao da je ponovno izgubio roditelje, ali ovaj put na način koji nije mogao niti zamisliti. Bio je to još jedan udarac u njegovoj borbi s tugom. Naglašava kako su njegova obitelj i on uvijek pažljivo obilazili grob, nastojeći ga održavati, i osiguravali da nikada ne bude napušten.
Nakon toga, gradske vlasti u Lyonu iznijele su svoju stranu priče, navodeći da je obavijest o isteku koncesije bila objavljena još 2006. godine i da je pravo na grob istekao 2007. godine. Prema zakonima koji reguliraju groblja, obiteljima je dao rok od dvije godine da obnove pravo na grob. Ako se to ne učini, grobno mjesto postaje slobodno za grad, a grobovi i posmrtni ostaci mogu se premjestiti. Filipova obitelj nije reagirala na vrijeme, niti je obnovila koncesiju, zbog čega je grad preuzeo grobno mjesto prema važećim zakonima.
Iako su gradske vlasti smatrale da su postupile u skladu s zakonskim propisima, Filip nije mogao prihvatiti način na koji su postavljeni uvjeti za obnovu koncesije. Smatra da su prava obitelji trebala biti bolje zaštićena i da su trebali biti jasnije informirani o svim posljedicama neobnavljanja koncesije. Filip, duboko emotivno pogođen cijelim događajem, sada želi dobiti dio posmrtnih ostataka svojih roditelja kako bi im mogao odati počast na način koji smatra ispravnim. Za njega, groblje nije samo administrativno pitanje, već sveto mjesto na kojem se treba sjećati onih koje smo voljeli i izgubili.
„Bez obzira na zakonske propise, groblje je mjesto za razmišljanje o onima koje smo izgubili“, rekao je Filip, pokazujući koliko mu je stalo do očuvanja sjećanja na svoje roditelje. Smatra da nije samo pitanje poštovanja zakona, već ljudskog dostojanstva prema preminulima. Iako grad tvrdi da su ispunili sve zakonske obveze, Filip je odlučan u namjeri da se izbori za dostojanstveno poštovanje svojih roditelja i da im omogući završetak posljednjeg počivališta na način koji zaslužuju.
Ova cijela situacija, koja se na prvi pogled može činiti kao nesretna administrativna pogreška, zapravo je potaknula važnu raspravu o tome koliko je bitno jasno komunicirati sa obiteljima kada je riječ o pitanjima koja se tiču grobova i koncesija. Iako gradske vlasti poštuju zakonske okvire, Filipova obitelj se osjećala potpuno nesvjesna situacije dok nije bilo prekasno. Ovaj tragičan događaj pokazuje koliko obitelji mogu biti ranjive u trenucima najveće tuge i gubitka, te koliko birokratske pogreške mogu dodatno otežati proces tugovanja.
