U današnjem članku prenosimo vam riječi svetpg Ignatija kako da se zaštitite i otklonite kletve sa sebe.Svima nam je poznato je najveća zaštita vjera kao i molitva.Detaljnije na ovu temu donosimo vam u nastavku našeg teksta..
Često u našem narodu, kada nekome ne ide od ruke, čuje se da je „kao da je proklet“. Iza te rečenice stoji osjećaj nemoći pred nizom neprijatnosti i poraza. Ipak, pravoslavno predanje uči da postoji drugačiji put: smirenje. To nije bijeg od problema, niti pasivnost, nego duhovna budnost i stabilnost, stanje srca u kojem čovjek predaje volju Bogu i realno sagledava sebe, bližnje i okolnosti. Smiren čovjek ne juri da se dokazuje, ne diže se iznad drugih, ne traži tuđe priznanje – zna da je prava snaga u Božijoj volji, a ne u ljudskoj samovolji.
- Zašto je smirenost cilj kojem se teži? Zato što se u njoj kruni gordost, korijen mnogih grijehova. Kada se srce smiri, čovjek ne reaguje na uvrede, ne troši se na tuđa mišljenja, ne ratuje s ljudima – njegova sigurnost je u Bogu. U takvom stanju shvata da mu niko ne može zaista nauditi ako to nije po Božijem promislu; a ono što Bog dopusti, ma kako teško izgledalo, na korist je duše. Zato sveti oci smirenje nazivaju „nepobedivim oružjem“: ne zato što razara protivnika, nego što ga razoružava. U prisustvu istinske poniznosti prestaje rasprava, uvreda gubi snagu, a sukob se stišava. Smirenje nije slabost: to je vještina ovladavanja sobom, svojim strastima i egom.
Biblija jasno usmjerava kako se čovjek štiti od kletvi, zlih riječi i duhovnih udara. Zaštita ne dolazi „protivudarom“, nego životom u Božijoj milosti i duhovnoj disciplini. Najjači štit je živa vjera, molitva, pokajanje, blagosiljanje onih koji nas vrijeđaju i život u Hristu. U tom okviru, kletva nema na čemu da se primi: srce postaje zemlja natopljena blagodaću.
Prvi putokaz je vjera i pouzdanje u Boga. Psalmista svjedoči: „Ko se u Gospoda uzda, on je kao gora Sion, ne pokoleba se doveka.“ Vjerujući da Bog upravlja svime, čovjek shvata da nijedna kletva nema vlast nad njim ako Bog ne dopusti. Takva pouzdana vjera ne negira bol ni iskušenja, ali im oduzima moć da nas slome.
Drugi put je molitva: „Izbavi nas od zla“ uči nas Gospod u molitvi Oče naš. Redovno obraćanje Bogu – bilo psalmima, bilo tihim ličnim riječima – gradi duhovni štit i vraća srce u ritam blagosti. U molitvi se ne hranimo strahom, već nadom, a tamo gdje je nada, strah se topi.
Treći korak je blagosiljanje umjesto proklinjanja. Apostol Pavle poručuje: „Blagosiljajte one koji vas progone; blagosiljajte, a ne kunite.“ Time se prekida lanac zla: ne vraćamo sličnim, ne umnožavamo mrak, nego svjetlom gasimo plamen. To nije slabost, nego duhovna hrabrost: izabrati dobro kad je lakše uzvratiti.
Četvrti temelj je pokajanje i ispovijest. Ako je u naš život ušao grijeh koji nas veže, iskreno pokajanje skida teret i otvara vrata milosti: „Ako ispovedamo grehe svoje, veran je i pravedan da nam oprosti.“ Pokajanje nije puko žaljenje, već preumljenje – promjena smjera ka dobru.
Peti stub su svete tajne i liturgijski život. Učešće u Liturgiji, Pričešće, susret s Bogom u Crkvi jačaju našu unutrašnju odbranu. Tajne nisu magijski činovi, nego susret ljubavi – kada se sjedinjujemo sa Hristom, kletva i zloba nemaju gdje da se uhvate.
Šesti put je život u miru i ljubavi. „Savršena ljubav izgoni strah napolje.“ Srce koje se trudi da živi mir, praštanje i saosjećanje postaje loše tlo za mržnju i zlobu. Ljubav „razoružava“ i nas i druge: umjesto da hranimo ogorčenost, biramo blagost i dobrotu.
U toj cjelini, smirenje se pokazuje kao ključ: ono nije dekorativna vrlina nego strategija duhovnog preživljavanja. Smiren čovjek jasno vidi: neke borbe ne treba voditi spolja, nego unutra; neke pobjede se ne mjere aplauzom, nego mirom savjesti. Ako te ljudi nazivaju „prokletim“ jer te prate nevolje, ne traži „protu-kletvu“, nego svjetlost: učvrsti vjeru, njeguj molitvu, blagosiljaj, krepčaj se tajnama Crkve, traži mir i čuvaj ljubav. Tada će i nevolje, kada dođu, postati učitelji, a ne tirani.
Na kraju, smirenje ne briše križ, ali ga čini lakšim za nošenje. U njega staje i tvoja nemoć i Božija snaga; tvoja suza i Božija utjeha. U tom miru čovjek prestaje da pita „ko me je prokleo?“ i počinje da živi ono jedino što kletvu stvarno razoružava – život u Hristu, gdje je svaka riječ zla nemoćna pred milostima koje preobražavaju sve.