Dušica je otišla na nudističku plažu na Adi Ciganliji, a nakon 10 minuta doživela neviđenu sramotu: “Kad sam videla ko je stao ispred mene, zaprepastila sam se”
Žena koja je odlučila otići na nudističku plažu na Adi Ciganliji doživila je veliku neprijatnost,i ako je smatrala da joj to treba kako bi se oslobodila i pronašla sebe.U nastavku vam prenosimo njenu priču.
Njena odluka da napravi iskorak iz svakodnevice bila je motivisana željom da testira lične granice, oslobodi se stega i prihvati slobodu u njenom najčistijem obliku. U sebi je dugo nosila nesigurnosti koje su je sputavale, pa je jednog toplog, sunčanog dana odlučila da posjeti nudističku plažu – nešto što do tada nije ni pomišljala da bi učinila.
U početku je osjećala blagu napetost. Iako je važila za liberalnu osobu, pomisao da bude potpuno ogoljena pred nepoznatima nije bila nimalo jednostavna. Spakovala je torbu – knjigu, peškir, kremu za sunčanje, i obukla običan kupaći kostim. Bila je to neka vrsta štita, ne zato što joj je fizički bio potreban, već da zadrži makar privid kontrole.
Dok je koračala prema izolovanom dijelu Ade, osjetila je kako joj srce ubrzava ritam. Suma i tišina tog prostora pojačavali su njen unutrašnji nemir. Kada je konačno stigla do plaže, prizor ju je iznenadio. Ljudi su djelovali opušteno, bezbrižno. Većinom je to bilo starije društvo, koje je bez stida uživalo u slobodi vlastitog tijela. Njihova nonšalantnost bila je gotovo zarazna.
Nakon što je sjela na peškir i nekoliko minuta krišom posmatrala okolinu, osjetila je poriv da uradi ono zbog čega je i došla. Pomislila je: “Zašto da ne? Niko me ovdje ne poznaje.” Skinula je kupaći, okrenula se na stomak i uzela knjigu. Iako je srce i dalje kucalo ubrzano, osjećaj hrabrosti i oslobađanja počeo je da nadjačava nelagodu. U tim trenucima počela je da vjeruje kako će ovaj čin ostati zauvijek upisan kao trenutak pobjede nad vlastitim strahovima.
Ali taj spokoj nije dugo potrajao.
Niotkuda, začula je glas koji joj je paralisao cijelo tijelo. Prepoznala ga je istog trena. Bio je to glas njenog ujaka Zorana. U nevjerici, okrenula je glavu, i tamo, pred njom, ujak i ujna Mira, goli, nasmijani i zaneseni, stajali su kao da su se sreli u lokalnom supermarketu, a ne na nudističkoj plaži. Prizor je bio toliko nadrealan da je u jednom trenu poželjela da nestane.
Ujak ju je zagrlio sa prirodnošću kao da nije ništa neobično, dok je ujna, nasmijana, protegnuta u joga pozi, prišla i poljubila je u obraz. U tom trenutku, pred njene oči navrla su sjećanja iz djetinjstva – farbanje jaja, porodične slave, ljetovanja… a sada, ta dva bliska člana porodice, koje je uvijek doživljavala kao zaštitnike i autoritete, stajali su goli pred njom. Bilo je to iskustvo koje nijedna knjiga o oslobađanju ne može pripremiti.
“Svaka čast, sloboda tijela je važna!”, rekla je ujna vedro, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Dušica nije znala kako da reaguje. Nije je bilo sramota pred nepoznatima – već pred ljudima koji su je gledali kako raste, koji su je kupali kao bebu. Ta intimnost sada je doživjela potpuno novi, neočekivani obrt.
Zbunjena, pokušala je da zadrži dostojanstvo, promrmljala da je “samo htjela da vidi kako to izgleda”, ali u glavi je imala samo jednu misao – da što prije pobjegne. Počela je da se oblači u panici. Peškir joj je ispadao iz ruku, kupaći se nije mogao namjestiti, a pesak se zalijepio po cijelom tijelu. Njena unutrašnja panika bila je sve veća, dok su ujak i ujna nastavili veselo ćaskati, nesvjesni haosa koji je u njoj tinjao.
Kada je konačno skupila svoje stvari i udaljila se, osjećala je kao da je na toj plaži provela čitav dan, a ne samo nekoliko minuta. Tog dana je sebi obećala da se nikada više neće vratiti na takvo mjesto. Povremeno pokušava da se nasmije tom iskustvu, ali duboko u sebi zna da joj se taj trenutak urezao zauvijek.
Pitanje koje je nastavilo da je progoni jeste: ko je tu zapravo bio više povrijeđen – ona, ujak i ujna, ili svi zajedno, kao žrtve jedne neplanirane, neugodne slučajnosti. Iako ne zna odgovor, sigurna je u jedno: granice slobode ne moraju uvijek biti tamo gdje ih zamišljamo – ponekad se nalaze baš tamo gdje se susretnu ranjivost, bliskost i stid.
