Držao je koncert sa drenom u plućima dok su iza bine stajali lekari: Masimo Savić umro je dva meseca nakon što je saznao da ima rak

Podeli objavu

U današnjem članku ispričaću vam dirljivu priču o Masimu Saviću, jednom od najomiljenijih pevača, koji je sa javnošću podelio istinu o svojoj teškoj bolesti samo dva meseca pre nego što nas je zauvek napustio.

Masimo je imao dijagnozu raka pluća, ali je hrabro nastavio da peva do samog kraja, ponašajući se kao da se ništa ne dešava. Njegova bolest bila je izuzetno brza i surova, a pevač je preminuo u decembru 2022. godine. Uprkos teškom stanju, Masimo je bio izuzetno posvećen svojoj umetnosti, ne odustajući od svog poziva čak ni u najtežim trenucima.

  • Iako mu je dijagnoza bila teška, Masimo je održao svoj poslednji koncert u zagrebačkoj Areni, gde je pevao sa drenom u plućima. Lekari su bili spremni da intervenišu u svakom trenutku, čekajući iza scene. Kada su ga pitali zašto uporno insistira na nastupu, odgovorio je jednostavno i sa dubokim osećajem: “To je moj životni koncert.” Ovaj odgovor pokazuje koliko mu je muzika značila i koliko je želeo da svoj kraj dočeka u skladu sa svojim životnim pozivom.

Rak pluća je bolest koja često biva otkrivena u kasnoj fazi, jer se rani simptomi mogu lako prevideti ili zanemariti. Masimov slučaj nije bio izuzetak – bolest je brzo napredovala, a lekarski napori nisu uspeli da je zaustave. Njegova borba bila je kratka ali intenzivna, a njegova posvećenost muzici ostaje primer svima koji se suočavaju sa teškim izazovima.

Roman Bolković, poznati pisac i novinar, na Fejsbuku je ispričao koliko je Masimo bio hrabar i koliko je njegova odlučnost bila impresivna. Pripovedajući o razgovoru sa svojim prijateljem lekarom koji je specijalista za onkologiju, Roman je istakao da je već na početku shvatio da se bliži kraj. Iako nije želeo da veruje u tu istinu, znao je da se priča polako bliži svom kraju, a Masimova priča sa muzikom i životom imala je svoj poslednji čin.

Masimo je tom lekaru jasno rekao koliko mu je važan koncert u Areni i koliko je odlučan da ga održi. Kada mu je doktor savetovao da je to previše rizično i da bi moglo ugroziti njegov život, Masimo je hladnokrvno odgovorio da će nastupiti bez obzira na sve, ali da želi da lekari budu u bekstejdžu spremni da mu pomognu ako bude bilo potrebe. Ova njegova hrabrost i odlučnost ostavila je snažan utisak na sve prisutne.

  • Masimo nije nikada zakasnio na svoj koncert, a kamoli ga otkazao. On je svoj poslednji nastup izveo sa drenom u plućima, što je za svakog umetnika ne samo fizički, već i emotivno izuzetno zahtevno. Njegova izvedba tog večernjeg koncerta nije bila samo običan nastup – bila je to opraštajna i emotivna poruka, nešto što će ostati zauvek urezano u sećanja svih koji su ga slušali.

Ono što je najviše dirnulo ljude jeste što je Masimo, uprkos sopstvenoj drami i borbi za život, uspeo da svoju umetnost pretoči u nešto što prevazilazi običnu pesmu. Dok je pevao, rastvarao se u svojim melodijama, kao da pleše samo ples, a ne plesac, ostavljajući iza sebe duh muzike koja je postala njegov večni glas. Svaki put kada se danas čuje njegova pesma na radiju, podseća nas na njegovu prisutnost, kao eho bez tela, kao bestelesni glas koji traje zauvek.

Poslednja želja Masima Savića bila je da bude kremiran, što je još jedan znak njegove odlučnosti da svoje vreme na zemlji okonča sa dostojanstvom i jasnoćom. Njegova priča i život ostaju snažan podsetnik na to kako umetnost može nadživeti i najteže trenutke, a kako hrabrost i ljubav prema onome što radimo može da nas vodi i kroz najmračnije dane.

Ova priča o Masimu nije samo o bolesti i gubitku, već i o snazi duha, o neugasloj ljubavi prema muzici i o tome kako je moguće ostati dosledan sebi i svojim vrednostima čak i onda kada se suočavamo sa najtežim iskušenjima. Njegov život i delo inspiracija su mnogima, a njegov poslednji koncert ostaje simbol borbe, vere i umetničke veličine.

U vremenu kada se suočavamo sa neizvesnošću, Masimova priča nas podseća da je važno nastaviti dalje, biti hrabar i voleti ono što radimo svim srcem, jer na kraju, baš kao što je on rekao, život je jedan veliki koncert koji treba pevati do poslednje note.

 

 

 

Slične objave

Priča o hrabrosti, ljubavi i nasleđu

U svakoj porodici postoji “onaj jak”. Ne zato što je najglasniji ili traži pažnju, već zato što nosi teret koji drugi ne žele da podnesu. U mojoj porodici, biti “jak” značilo je da sam često dobijala manje pohvala i podrške, a očekivalo se da dajem više — više rada, više brige, više osmeha. Dok je […]

Ljubav bez garancija i lekcija koju nisam 0čekivala

Od njegove pete godine odgajam svog pastorka, Oskara. Tada je bio tih dečak sa prevelikim rancem i premalo reči, tek nakon gubitka svoje majke. Nikada nisam pokušavala da je zamenim. Poštovala sam njeno sećanje — spremala njena omiljena jela na njen rođendan, ostavljala fotografije u Oskarovoj sobi i vodila računa da zna da je potpuno […]

Čim je moj muž čuo vijest,problijedio je,postao je jako nervozan…

U današnjem članku donosimo priču koja je duboko potresla svakodnevicu jednog para, otkrivajući koliko jedan tren može promijeniti tok života. Riječ je o emotivnom preokretu koji je unio nemir, nesigurnost i tiha pitanja u brak za koji se činilo da čvrsto stoji na nogama. Sve je počelo jednom naizgled običnom jutru. Njen suprug, čovjek poznat […]

Prerušio sam se u beskućnika, a prišao mi je onaj ko ima najmanje

Ljudi u zadnje vrijeme vole da rade kojekakve “društvene eksperimente” gdje se preruše u bespomoćnu i siromašnu osobu da snime reakcije drugih. Danas otkrivamo šta je doživio čovjek koji se obukao kao beskućnik. Tog jutra, obukao sam poderani kaput koji mi je prekrivao lice i sjeo na hladan pločnik kako bih naučio nešto što me […]

Da li je vreme za redefinisanje tradicije prezimena u braku?

Promena prezimena je jedno od nasleđa patrijarhalnog društva, koje gotovo uopšte i ne preispitujemo. Obično do momenta kada same treba da razmislimo o tome, jer se nalazimo pred stupanjem u brak. Ovaj običaj je duboko ukorenjen u tradiciji mnogih kultura, u kojima žena udajom prelazi u muževljevu kuću i porodicu. Nošenje njegovog prezimena je zvanična... Read more »

Starac mi je rekao nešto što nisam mogao zaboraviti

Naše društvo sve više demonizira starije ljude jer čim prestanu raditi, svi ih kritikuju da su samo teret, ali ne smijemo zaboraviti da su stari ljudi zapravo izvor znanja i mudrosti u našem društvu. Autobus je bio pun, putnici umorni, a svaki pojedinac imao je svoj svijet. Međutim, stariji čovjek koji je ušao u autobus […]
- Advertisement -