Sve je izgledalo kao iz neke čarobne bajke. Svadbeni dan bio je ispunjen muzikom, veseljem i širokim osmijesima. Mladenci su jedno drugo gledali kao da je ostatak svijeta nestao i postojali su samo njih dvoje. Marko je bio siguran da je pronašao ljubav svog života, ženu s kojom će dijeliti sreću do kraja svojih dana. Ljiljana je ostavljala utisak nježne, tihe i pažljive osobe, pa su i mještani šaputali kako je upravo on najveći sretnik u cijelom selu.
- Međutim, euforija nije potrajala. Tačno desetog dana nakon vjenčanja sve se počelo mijenjati. Tog sumornog popodneva, dok su zajedno sjedili za stolom, Ljiljana je odložila šolju čaja na sto i s hladnim izrazom na licu progovorila:
— Marko, vrijeme je da uvedemo neka pravila.
On se nasmijao, uvjeren da se šali i pokušava unijeti dozu humora u njihov svakodnevni život. Međutim, ubrzo je shvatio da to nije nikakva šala.
Bez oklijevanja je iz svoje torbe izvadila nekoliko papira, uredno ispisanih rukom. Na njima se nalazio spisak, strogo sročen i precizan, kao da se radilo o kakvom pravnom ugovoru, a ne o dogovoru dvoje supružnika.
— Od sutra, tvoja plata ide direktno na moj račun. Zaboravi na kafane, nema više izlazaka s prijateljima. Nećeš ići kod svoje majke bez mog prethodnog odobrenja. I još nešto – kad ti kažem da šutiš, očekujem da to zaista i učiniš.
Marko je ostao bez riječi. Njegov pogled pun nevjerice tražio je trag šale u njenim očima, ali tamo nije bilo ničega osim hladne odlučnosti.
— Ljiljo… šališ li se? – upitao je gotovo drhtavim glasom.
— Ne, ovo sam prava ja. Do sada sam bila fina i obazriva, ali sada počinje ono pravo – stvarni brak.
Njene riječi su se zarezale u njegovoj glavi poput oštrog noža. Sve ono što je zamišljao kao idiličan zajednički život raspršilo se u trenutku, zamijenjeno osjećajem tjeskobe i nemoći.
- Sljedeći dani su donijeli nove zabrane i ograničenja. Svaki pokušaj da iznese svoje mišljenje nailazio je na zid ravnodušnosti. Kada bi pokušao da prigovori, ona bi ga s ledenim tonom prekinula i rekla:
— Ako ti se ne sviđa, slobodno idi. Ali dobro znaš da si sve što imaš prepisao na mene kada smo se vjenčali.
U tih deset dana, od najsretnijeg čovjeka na svijetu, Marko je postao zatvorenik u sopstvenom životu. Svaki trenutak sreće pretvorio se u noćnu moru iz koje nije mogao da se probudi.
Sada sjedi sam na kauču, zureći kroz prozor u daljinu. Kišne kapi udaraju o staklo, a u njegovoj glavi odzvanja samo jedna misao, poput pokvarene ploče koja se stalno ponavlja:
“Trebalo je da je bolje upoznam prije braka.”