— Mama, bit ću blizanci. Ne mogu bez tebe…
Olga Zaharevna otišla je k kćerki. Godinu dana se brinula o dvoje mališana…
— Ostani s nama živjeti. Supruga će ići na posao. Uredimo…
Olga Zaharevna, unatoč protivljenju prijateljica, prodala je kuću u selu i preselila se živjeti k kćerki i zetu. Prošla su još tri godine. Sve češće u razgovorima kćerke i zeta pojavljivale su se riječi o skučenosti u četrdeset četvornim metrima stana. Na kraju Olga Zaharevna nije izdržala i zamolila zeta i kćerku da pronađu i za novac koji je ostao od prodaje kuće kupe joj malu kućicu izvan grada.
Našli su neku ruševinu. Dovezli je i otišli. Sa izrazom lica koji je govorio: “Zašto me majka iznenađuje. Mogla bi živjeti s nama…”
Kućica je bila potpuno zapuštena. Prašina, paučina, miševi, truli pod… Izašla je da pogleda kako stoje stvari sa šupom i ljetnom kuhinjom. Nije stigla doći do njih kada ju je pozvala mlada žena:
— Pozdrav. Ja sam Ana. Živim u susjedstvu. Dolaze li kod vas? Jer u kućicu se odmah teško može useliti.
— Dobar dan, Ano. — nasmijala se Olga Zaharevna. — Ne, ne dolaze. Ja ću živjeti ovdje.
— Jasno. Onda proglašavamo alarm. — nasmijala se Ana i počela telefonirati.
Nakon deset minuta, mladić je kosio travu kosilicom u dvorištu. Još pet minuta kasnije, pristiglo je još pet djevojaka (sestre Ane) i zajednički su se uhvatile u posao čišćenja u kući i dvorištu.
Tjedan dana Olga Zaharevna je spavala kod Ane dok se njezina kućica uređivala. A zatim je polako počela prihvaćati lokalni ritam života. Čak je nosila plodove svog vrta na ceste koje prolaze u blizini na prodaju…
Kćerka je nazvala nakon šest mjeseci. Po prvi put.
— Mama, dolazi zima. Sutra će te muž pokupiti.
— Sve mi je u redu. — odgovorila je Olga Zaharevna i spustila slušalicu.
Sljedećeg dana došli su k njoj zet i kćerka. Olga Zaharevna iznijela je iz podruma povrće i voće. Dala je zetu koji je bio zapanjen.
— Idite s Bogom. — tiho je rekla Olga Zaharevna.
— I neka, ne daj Bože, ako se nađete u mojoj situaciji, imate takve iste susjede.