Postoje trenuci u životu kada nas tuđe riječi zateknu nespremne. Tako je počela i moja priča.Davala sam odjeću za djevojčicu od dvije do tri godine, želeći da nekome olakšam dane a onda se javila žena.
Napisala je kako je u teškoj životnoj situaciji, kako njena kćerka nema što da obuče i pitala me mogu li joj poslati odjeću poštom, o vlastitom trošku.Priznajem, u prvi mah sam osjetila nepovjerenje. U svijetu u kojem se često ljudi služe lažima, lako je pomisliti da je i ovo samo još jedna priča smišljena da se iskoristi tuđa dobrota. Pitala sam se: šta ako to nije istina Šta ako odjeća ne završi kod djeteta kojem je potrebna, već se jednostavno izgubi u nekoj tuđoj pohlepi? No onda sam zastala i pomislila: „Ko zna kroz šta ljudi prolaze? Ko sam ja da sudim?“ Ako sam već odlučila poklanjati, zašto bih sumnjala u onoga ko pruža ruku i traži pomoć?
- Tako sam skupila svu odjeću i poslala je. Nisam tražila ništa zauzvrat. Nisam čak ni očekivala poruku zahvale. Rekla sam sebi: „Ako sam bar malo pomogla, dovoljno je.“ Život ide dalje, i nakon nekoliko dana ta situacija pala je u zaborav.
Godinu dana kasnije, dok sam pregledala poštu, zatekla sam paket na svom pragu. Nije bio običan – pažljivo upakovan, bez ikakvih nagovještaja od koga dolazi. Kada sam ga otvorila, ostala sam bez riječi. Unutra su bili orašasti plodovi, suho voće, domaća marmelada, nekoliko staklenki pažljivo pripremljenih poslastica i sitni znakovi pažnje koje nisam očekivala. Na vrhu je stajala poruka. Pisala je ona ista žena kojoj sam poslala odjeću.
U poruci je stajalo da su tada živjeli u najtežem periodu svog života. Muž je bio bez posla, računi su se gomilali, a ona nije znala kako da obuče svoje dijete. Kada je vidjela moj oglas, skupila je hrabrosti i napisala mi poruku. Bojala se da ću je odbiti ili osuditi, ali istina je bila da je više od svega željela da njena kćerka ima nešto što će je ugrijati. Odjeća koju sam poslala, kako je napisala, za njih je bila spas. Nije to bila samo garderoba – bio je to osjećaj da nisu sami, da negdje postoji netko ko vjeruje i pomaže bez da postavlja pitanja.
- Dodala je da je njihov život danas potpuno drugačiji. Muž je pronašao stalan posao, situacija se stabilizovala i oni sada mogu normalno da žive. A ona je, vođena zahvalnošću, odlučila da pronađe sve one ljude koji su im u najtežim trenucima pružili ruku i pošalje im mali znak pažnje. „Možda to ne može vratiti ono što ste za nas učinili, ali neka barem pokaže koliko smo vam zahvalni“, pisalo je.
Dok sam čitala, oči su mi se napunile suzama. Tada sam shvatila da dobrota nikada ne nestaje. Možda se ponekad čini da naša djela prolaze nezapaženo, da su sitna i nebitna, ali zapravo ona nekome znače cijeli svijet. Jedan paketić odjeće za mene je bio tek oslobađanje prostora u ormaru, ali za njih je bio svjetlo u mračnim danima. A sada, nakon što su stali na noge, oni su željeli to svjetlo podijeliti nazad sa mnom.
Ova priča me naučila da povjerenje i vjerovanje u ljude vrijedi više nego što mislimo. Lako je biti skeptičan, lako je posumnjati, ali teško je vjerovati kada nemamo dokaz. A opet, upravo to povjerenje često spašava i nas i druge.
Paket s orašastim plodovima i marmeladom nije bio samo poklon. Bio je to podsjetnik da se krug života zatvara na predivan način. Ono što damo, uvijek nam se nekako vrati – ne nužno od iste osobe, niti na isti način, ali u trenutku kada nam je to potrebno.
Od tada više nikada ne sumnjam u moć malih djela dobrote. Naučila sam da ono što činimo u tišini može nekome postati glas nade. A i kada nas drugi iznenade zahvalnošću, shvatimo da svaka pružena ruka vrijedi, jer u njoj možda leži početak nečijeg novog života