U današnjem članku vam pišemo na temu dvoje svetih mučenika čija se priča prenosi kroz vijekove. Riječ je o Galaktionu i Epistimi, a njihov put govori o snazi vjere i neobičnoj, ali izuzetno snažnoj duhovnoj povezanosti koja je nadživjela sve prepreke i stradanja.
Ovo je priča o dvoje mladih ljudi koji su, vođeni dubokom željom za duhovnim životom, izabrali put koji je daleko od onog koji im je sudbina prvobitno namijenila.Galaktion i Epistima potekli su iz grada Edese u staroj Fenikiji, na prostoru današnjeg Libana, Izraela i Sirije. Odrasli su u porodicama koje nisu pripadale hrišćanskoj vjeri, ali će se upravo kroz susret njih dvoje dogoditi preokret koji će obilježiti njihove živote. Galaktion je već u mladosti pokazivao sklonost duhovnosti i težnju ka povučenosti, pa je tako i u trenutku kada je odrastao nosio u srcu želju za životom koji nije imao dodira sa bračnim obavezama ni svjetovnim brigama.
Njegova majka preminula je dok je on još bio mladić, a otac, želeći da ispuni tradicionalne obaveze, izabrao mu je buduću suprugu – mladu djevojku Epistimu. Ona je bila poznata po čestitosti i blagosti, ali Galaktion, koji nije gajio želju za brakom, odlučio je da joj se obrati na najiskreniji način. Umjesto odbijanja, pozvao ju je da promijeni svoj život tako što će se krstiti i zajedno s njim započeti put monaškog zavjeta. Njegove riječi su je duboko dirnule, pa je, vođena neobjašnjivom unutrašnjom snagom, pristala na taj poziv.
- Njih dvoje su se nakon toga povukli na planinu Puplion, gdje su se priključili monaškim zajednicama – Galaktion muškom manastiru, a Epistima ženskom. Iako su se odvojili tjelesno, njihova duhovna veza je rasla iz dana u dan. Kod njih se ljubav nije izražavala riječima, pogledima ili prisustvom, već kroz snagu vjere i čistotu namjere. Galaktion je snažno vjerovao da duhovna ljubav ne zahtijeva fizičku blizinu i da je upravo takva ljubav, čista i žrtvena, najbliža božanskoj.
U svojim manastirima brzo su stekli poštovanje, jer su oboje živjeli skromno, predano i uz duboku posvećenost molitvi. Monasi i monahinje gledali su na njih kao na primjere iskrene i nepokolebljive vjere. Iako su bili odvojeni, među njima je postojala nevidljiva nit koja ih je povezivala u svim trenucima. Dugo se nisu vidjeli, ali to nije umanjilo snagu njihovog odnosa. Naprotiv, činilo ga je još jačim.
Međutim, vrijeme mira nije potrajalo. Uskoro je počeo veliki progon hrišćana, koji je zahvatio i područje na kojem su se nalazili njihovi manastiri. Mnogi vjernici bili su uhapšeni, a među njima i Galaktion i Epistima. Kada su dovedeni pred sud, prvi put nakon mnogo godina ponovo su se našli jedno kraj drugog, u trenutku koji je istovremeno bio i tragičan i svet.
Galaktion je bio prvi izložen mučenju. Šibali su ga nemilosrdno, ali on nije pustio nijedan uzdah koji bi otkrio njegovu bol. Epistima je gledala prizor, ne mogavši da zaustavi suze. Njena tuga i bol zbog patnje voljene duše nisu ostale neprimijećene, pa su i nju kaznili na isti način. Iako izmučeni i iscrpljeni, oboje su ostali postojani u vjeri. Nisu odustali niti pokleknuli, čak ni kada su krvnici krenuli da im odsijecaju udove i na kraju glave. Njihova smrt bila je strašna, ali istovremeno i veličanstvena, jer je svjedočila o hrabrosti koja nadilazi ljudske granice.
- Njihove mošti nije dopustio da propadnu jedan monah iz Evtolijevog manastira, koji je, uprkos riziku, sakupio sve njihove ostatke i sahranio ih sa dubokim poštovanjem. Bilo je to 253. godine, a od tog trenutka njih dvoje su počeli da žive u sjećanju vjernika kao simboli ljubavi koja prevazilazi sve ljudske i svjetovne mjere.
Danas se Galaktion i Epistima smatraju zaštitnicima svih koji vole, bez obzira na to kakva je priroda te ljubavi. Njihova priča podsjeća da ljubav, bilo da je bratska, prijateljska, tjelesna ili sasvim duhovna, ima snagu da preobrazi čovjeka i okrene ga Bogu. Njihov život je svjedočanstvo da prava ljubav ne traži ništa zauzvrat, da ne zavisi od vremena ni prostora i da, kada je iskrena i čista, pobjeđuje strah, bol i nepravdu.
Narod vjeruje da je današnji dan poseban za one koji tragaju za svojom srodnom dušom. Stari običaj kaže da se pred spavanje treba izgovoriti posebna molitva, a osoba koja se pojavi u snu biće ona kojoj je čovjek sudbinski vezan. Ta molitva doziva ne samo ljubav, već i zaštitu, baš kao što su Galaktion i Epistima svojom žrtvom zaštitili sve koji vjeruju u ljubav jaču od smrti.
Njihova priča i danas budi emocije, jer podsjeća da ni najteže prepreke ne mogu zaustaviti dušu koja vjeruje. Na tom putu, njih dvoje ostaju primjer da je ljubav – u svim svojim oblicima – najveći dar i najveća snaga koju čovjek može nositi