Priča žene koja nije mogla da vjeruje da je njen muž oženio ženu sa invaliditetom je srceparajuća ali i poučna a u nastavku saznajte kako se njihov susret završio.
Postoji nešto o čemu se govori, ali se ne čuje, o tome kako prošlost utječe na naše živote. Možemo ga ignorirati, poricati ili zakopati u sjećanje, ali uvijek iznova izroni. Povremeno je miris provoda sličan mirisu starog parfema na tuđoj koži, povremeno je sličan pozivu na vjenčanje. Obuzeo me drugi koncept. Dan kada sam saznala da se moj bivši suprug, Javier, planira ponovno oženiti, bio je običan četvrtak. Stajala sam u redu u pekari, čekajući svoj red, kada sam ugledala poznati profil našeg zajedničkog prijatelja. Osmijeh, pitanje kako si, a onda vijest. Rečenica zbog koje sam postao svjestan nečega. Morate znati da se Javier treba vjenčati sljedeći tjedan? Zaledio sam se. Nisam uspio konzumirati ni kruh koji sam platio. Nismo razgovarali od razvoda. Tri godine šutnje i tri godine zezanja kao da sam ja dobro. Da sam evoluirao.
- I zapravo sam bio, donekle. Međutim, uvijek je bio prisutan u nekom obliku. Slično silueti u kutu, još uvijek se pojavljivalo kad sam nasmijavala druge muškarce. Uvijek sam se nadao da će me jednog dana udariti. Da će moći shvatiti. Međutim, sada… se spremao oženiti. Nisam mogao odoljeti. Počeo sam istraživati društvene medije, sklapati stare prijatelje. Nisam točno znala što tražim – možda razlog da ga mrzim, ili možda razlog da osjećam samilost prema njemu. I locirao sam ga. U kratkim pričama koje su pričali jedni drugima: Javier je bio predan ženi koja je imala invalidska kolica kao svoju vjenčanicu. Ljudi su govorili: “Zamislite, teško hoda”, “Jadno, stvarno” i “Mora da je žalio za njom”. I tu, u buci tuđih razgovora, u meni se stvorio koncept.
Mračan, ali neobično smiruje. Osoba koja me je napustila na kraju je našla nekoga… sličnog tome? Bio sam ljut, povrijeđen, ali i sretan. Doživio sam osjećaj da mi je konačna životna odluka bila naklonjena. I tada sam donio odluku: doći ću na vjenčanje. Ne slaviti s njim. Ne promatrati ga radosnog. Da se vidi. Da mu pokaže što je izgubio. Večer koja je prethodila vjenčanju bila je slična pripremama za bitku. Izabrala sam najskuplju crvenu haljinu koja uvijek nešto govori o mojoj privlačnosti. Skupila sam kosu u uredne valove, našminkala se preciznošću kirurga. Zagledala sam se u ogledalo i rekla ovo: “Zažalit će. Svi će me pažljivo promatrati. Jer ja sam ta od koje je otišao. Sada će shvatiti da je on najveća greška u njegovom životu.
Ceremonija vjenčanja održana je u spektakularnoj dvorani u Mexico Cityju. Glazba, smijeh, cvijeće i sve što je slično bajci. Napredovala sam samouvjereno, s osmijehom na usnama, kao da sam gošća večeri, a ne žena iz prošlosti. Oči okrenute. Suputnici su me gledali sa šokom, neki sa sramom, neki s poštovanjem. Nakon toga su vrata otključana. Sve izmijenjeno. Javier je ušao. Uzvišen, ugledan iu zadivljujućem kostimu. Pokušavao je gurati invalidska kolica. U njemu je sjedila žena – mala, nježna, ali s pogledom u kojem je nedostajao moindre znak mlataranja. Njezin osmijeh… nije bio ni komičan ni tragičan. Bio je ispunjen harmonijom. I za mene je to bilo najstrašnije. Zato što ga nikad prije nisam vidio da je počinio ljubav. Maestro ceremonije je tražio da svi šute, kao rezultat toga, Javier je preuzeo mikrofon.
Glas mu je drhtao, ali značenje je bilo jasno: Prije tri godine, dok sam bio na poslovnom putu u Oaxaci, doživio sam ozljedu. Kamion se otkotrljao, ja sam prelazio cestu. Netko je drugi pobjegao da me spasi. Bila je to Mariana. Udaljila me od problema, ali je umjesto toga postala dio rješenja. Od tada više ne može hodati. Tog sam se dana zakleo sam sebi da ću je njegovati što je duže moguće. Tišina u dvorani. Netko je plakao. A ja… nisam mogla disati. Ona mu je pomogla. Žena koju sam omalovažavao, nazivao ga jadnim… ona ga je spasila. Zurio sam u njih bez razumijevanja. Promatrala sam način na koji ju je gledao. Ne onako kako mi se obratio. Njezine oči bile su zvijezde koje je pratio. Kasnije su me, poput praska iz vedra neba, ispunila sjećanja.
Sva putovanja na kojima je sudjelovao. Sve naše zablude. Moje nezadovoljstvo što ne mogu prisustvovati. Moje riječi koje opisuju: Nema te! Nije ti više stalo do mene! Otišao je, bez incidenata, s vedrim i mirnim držanjem. I sada sam shvatio kroz što je tada prolazio. S kim. Banket je bio sličan snu, ali za mene je to bila noćna mora. Svi su se šalili, slavili, a ja sam se koprcao. Moj namjeravani cilj da postanem središnja točka, da privučem svačiju pozornost i da dobijem jedini odgovor na jednu jedinu činjenicu: Bila sam izgubljena. Ne samo moj suprug. Međutim.. sebe. Prvi pokret. Javierovo tijelo se spustilo, a on je podigao Marianu, koju je smjestio u kolica. Nježno kao da se bavi najvažnijim blagom. Plesali su – grlio ju je, dok su gosti s obje strane počeli plakati.
I ja sam plakala. Ne zato što sam ga više voljela. Međutim, prvi put sam shvatio što znači biti voljen. I koliko sam bio daleko od toga. Kasno sam se vratio kući. Činilo se da stan ima vibru opuštanja. Suočio sam se s ogledalom ispred njega. Moja crvena haljina, u kojoj sam se osjećala osnaženom, sada je pripijena uz mene poput kostima napuštene glumice. Šminka – prekrivanje. Lice – drugog pojedinca. Međutim, ono čemu sam zapravo prvi put svjedočio bio sam ja, ja. Ja, žena koja je godine posvetila kritiziranju drugih. Koji je mrzio koncept slabosti, ali ga je zapravo prihvatio. Ja, koji sam mislio da radost proizlazi iz uvažavanja drugih, iz izgleda, iz uspjeha. I sada sam shvatio: radost proizlazi iz ljubavi. Suosjećajni čovjek koji je spasio ženu, Mariana, ima neku vrstu ljubavi koja se izražava u njegovim očima. U tišini dvije osobe koje znaju sve jedna o drugoj, bez izgovorene riječi. Te sam večeri dugo plakala. Ne nakon Javierove smrti.
Ipak, istinu sam napokon susreo, iako je bila skuplja nego što sam očekivao. Prestala sam komunicirati s njim. Također nisam uspio pokušati “ispraviti” situaciju. Umjesto toga, posvetio sam se usavršavanju sebe. Ne na način na koji upute u priručniku uključuju– ne s kontemplacijom ili afirmacijama, već izravno: suočavanjem sa sobom. Povremeno, najveće bitke koje vodimo su protiv našeg samopouzdanja. A možda je moj pad te noći bio prvi korak prema budućem trijumfu. Možda. Međutim, ono što je sigurno je da se više nikada neću šaliti na račun veze koju ne razumijem.