Petkom, prije džuma‑namaza, pred ulazom u džamiju uvijek je stajao jedan dječak. Već mjesecima je, vedra ili olujna dana, dijelio prolaznicima male islamske brošure. Njegov djed—bivši imam u istom džematu—naučio ga je da je svako dobro djelo dragocjeno ako se čini iskreno i ustrajno. Jednog petka vrijeme se pogoršalo: hladan vjetar, kiša koja se pretvarala u snijeg i ledene lokve po cijelom sokaku. Djedu je bilo žao unuka pa mu reče: „Sine, danas ti nije obaveza da stojiš napolju. Ostani kod kuće, Allah zna tvoju namjeru.“
Dječak ga je poslušao—ali samo nakratko. Nešto u njemu govorilo je da baš toga dana nekome može zatrebati riječ utjehe. Uzeo je šaku brošura i ipak krenuo.
⸻
U isto to vrijeme, nekoliko ulica dalje, u polumračnoj sobici sjedila je žena koju je život slomio. Bila je usamljena, opterećena dugovima i gubitkom porodice. U očaju je vezala omču i već se spremala napraviti korak bez povratka. Nije vjerovala ni u koga ni u šta, pa joj je i molitva bila strana. U trenutku kad je namjestila stolicu, začulo se tiho kucanje na vrata. Pomislila je da joj se učinilo; niko je nikada ne posjećuje. Kucanje se ponovilo, ovoga puta odlučnije. Skinula je omču, nevoljko sišla niz stepenice i otvorila. Pred njom je stajao promrzli dječak u kabanici, s osmijehom širokim kao munara. Pružio joj je mokru, ali pažljivo zaštićenu brošuru i rekao: „Teta, samo sam htio da vam dam ovo. Na prvoj strani piše: ‘Allah te voli.’“ Zatečena, žena je prihvatila knjižicu. U tom trenu, kao da je neko razmaknuo gusti oblak očaja: riječi „Allah te voli“ prvi put su joj dale tračak nade da ipak nije nevidljiva. Pozvala je dječaka da se zagrije šoljicom čaja. Dok je grijala vodu, otvorila je brošuru i počela čitati o milosti, oprostu i smislu patnje. Tog petka nije izvršila svoj naum. Umjesto toga, obukla je kaput i, držeći brošuru kao sidro, pošla za dječakom do džamije. Poslušala je hutbu o strpljenju, a džemat ju je dočekao toplim selamom koji je nikada ranije nije dotakao.
⸻
Godinu dana kasnije ta ista žena dolazi svake džume—ali sada kao dobrovoljka u humanitarnom kutku džamije. Ona dočekuje nove posjetioce, dijeli tople obroke i pripovijeda vlastitu priču o trenutku kad joj je „jedan mali anđeo u kabanici“ pokucao na vrata. Dječak je i dalje tu petkom, samo je narastao toliko da mu brošure stanu u ruksak umjesto u sićušne džepove. Ponekad mu se pridruži i djed, ponosan što je upornost njegovog unuka, Allahovom dozvolom, spasila jedan život i otvorila mnoga srca.
⸻
Poruka priče Nisu potrebna velika djela da promijene svijet—ponekad su dovoljni osmijeh, odlučnost da se pojaviš i jednostavna rečenica: „Allah te voli.“ (Je li priča istinita Možda nikada nećemo saznati sa sigurnošću, ali slične se stvari dešavaju svaki put kad dobrota nađe put do onoga ko je najviše treba.)
The post „Brošura koja je spasila jedan život“ appeared first on Zdravlje priroda.