Josip Pejaković poznati umjetnik preminuo je u 78 godini.Ostat će upamćen po mnogim svojim ulogama.Iako je pretrpio 17 operacija i imao zdravstvenih problema nikad nije odustao od svog poziva.
U noći koja je zauvijek promijenila kulturni identitet Bosne i Hercegovine, zauvijek nas je napustio Josip Pejaković – glumac, pisac, mislilac i čovjek rijetke moralne vertikale. Njegov odlazak u 78. godini života nije samo kraj jedne bogate karijere, već tiho zatvaranje jednog od najvažnijih poglavlja bosanskohercegovačke umjetnosti i savjesti. Vijest o smrti potvrdio je njegov sin Dejan, a iza nje ostala je tišina puna tuge, poštovanja i zahvalnosti.
- Na društvenim mrežama i u medijima, brojni prijatelji, kolege i poštovaoci oprostili su se od Josipa riječima koje govore o njegovoj autentičnosti i nepokolebljivoj predanosti istini. Za mnoge je bio više od glumca – bio je glas naroda, moralni stub, čovjek koji nikada nije kalkulisao s onim što govori i kako djeluje.
Rođen 1948. godine u Travniku, Josip je svoje prve profesionalne korake načinio u Sarajevu, gdje je i diplomirao glumu. Već tada je pokazivao unutrašnju vatru, onu vrstu umjetničke i ljudske odlučnosti koja ne pristaje na kompromise. Njegove rane uloge najavljivale su glumca koji neće pristati na ravnodušnost. Na daskama Narodnog pozorišta Sarajevo ostvario je više od pedeset premijernih uloga, ali njegov opus daleko je prevazilazio brojke – njegova gluma bila je stav, uvjerenje i borba.
Osim pozorišta, ostavio je dubok trag i na filmu – posebno u ostvarenjima poput “Ljudski faktor” i “Kuća pored puta”. Međutim, Pejaković je bio i pisac posebnog glasa. Njegove monodrame, eseji i javni nastupi bili su oblik borbe – protiv laži, zaborava, licemjerja. Tekstovi poput “Oj živote” i “On meni nema Bosne” ostali su snažna opomena i ohrabrenje onima koji ne žele šutjeti.
Bez obzira na brojna zdravstvena iskušenja – pretrpio je čak 17 operacija – nikada nije odustajao od scene i poruke koju je nosio. Govorio je da nije želio slavu, već da mu je bila dužnost da ostane uz ljude kroz umjetnost. Njegova posljednja knjiga, objavljena u maju 2022. godine, nosi simboličan naziv “Sevdalinka”, a kroz nju je pokušao da sačuva duhovni identitet naroda kojem je pripadao. Zalagao se, zajedno sa Rambom Amadeusom, da se sevdalinka uvrsti na UNESCO-ovu listu svjetske baštine – jer umjetnost, kako je govorio, nije ukras, već oružje protiv zaborava.
- Dobitnik brojnih nagrada – od Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva do ZAVNOBiH-ove nagrade za životno djelo – ostao je najviše nagrađivan povjerenjem običnih ljudi. Oni su ga slušali, vjerovali mu, jer je govorio ono što su mnogi samo šaptali. Nije se bojao da se usprotivi, da uzdigne glas, da postavi ogledalo društvu.
Njegov odlazak ostavlja ogromnu prazninu. U vremenu kada su istina i hrabrost rijetki, Josip je ostao uz njih do kraja. Bio je primjer da umjetnost može biti glas savjesti, a ne samo estetike. Bio je glas koji ne pristaje na tišinu.
U jednom od svojih eseja zapisao je da umjetnost mora biti iskrena da bi bila potrebna. I upravo je takav bio njegov život: iskren, neumoran, neukroćen. Njegove riječi, rečenice, likovi i poruke i dalje ostaju među nama – kao svjetionici u vremenu tame.Zato, dok pozornica na trenutak ostaje bez njega, publika ostaje s onim što je ostavio. A ostavio je mnogo: misao, osjećaj, otpor i nadu. Njegovo ime sada pripada vječnosti, ali njegova poruka ostaje: budite svoji, budite hrabri, ne šutite.
Počivaj u miru, Josipe Pejakoviću. Hvala ti za sve istine koje si izgovorio kada je to bilo najteže.