Gipkim pokretom bacio je svoj kovčeg u mrežu za prtljagu. Pritom se njegovo vitko tijelo ispružilo, otkrivajući snažnu građu, kakvu nalazimo kod sportaša koji vladaju svojim mišićima.
Nakon toga je sjeo nasuprot mladoj djevojci. Spustio je mali stolić, pričvršćen za okvir prozora i položio na njega novine. Počeo je na neupadljiv način nešto pomnije promatrati djevojku nasuprot sebi. Doskora gaje ta djevojka osvojila svojim zanimljivim izgledom.
Mogle su joj biti najviše dvadeset i dvije godine, a bila je vrlo lijepa. To je ustanovio pogledom znalca. Imala je gustu, tamnu kosu. Nekoliko vragoljastih kovrčica se oslobodilo i sad joj je, na dražestan način, padalo na čelo. Kovrčice su obasjane svjetlom sjale bakrenastom bojom.
Imala je velike, crne oči, fino izvijene obrve i duge trepavice. Sanjarski je gledala pred sebe. Nije obraćala pažnju na svog suputnika, ali ovaj nije mogao odvratiti pogled od nje.
U tom djevojačkom licu bijaše nešto što je privlačilo njegovu pažnju. Nije to bila samo njezina ljepota. U svojih trideset i pet godina susreo je već mnogo lijepih žena i s mnogima je bio blizak. Ali u tom licu je bilo nešto što mu se činilo poznatim i što gaje tjeralo na razmišljanje.
Na koga ga je to lice podsjećalo? Gdje je već bio vidio ta čudesna usta?
Kao i najčešće, kad se čovjek želio prisjetiti neke sličnosti, morao je razmišljati neprekidno o tome. Napokon je nastojao zaboraviti na to posvetivši se svojim novinama. Upravo kad ih je htio dohvatiti, djevojka ga je ponovno pogledala privučena njegovim znatiželjnim pogledom.
Njezine su oči srele njegove. To je trajalo samo djelić sekunde. Ali, mnoge su se sudbine već odlučile u tako kratkom vremenskom razdoblju.
Hans Ulrich Frankenau želio je dulje zadržati pogled tih očiju, ali ona se nije pokorila njegovoj želji i ponovno je pogledala napolje.
Zatim je dohvatila knjigu sa stolića ispred sebe, naslonila se i počela čitati. To mu nije bilo drago. Još ju je neko vrijeme želio prisiliti da ga pogleda, ali onda se zadubio u novine. Djevojka više nije prestajala čitati.
Pročitao je uvodni politički članak, a zatim feljton. Ponovno bi pogledavao preko ruba novina djevojku, proučavajući njezino lijepo lice. Budući da je neprekidno čitala mogao je to činiti, a da pri tome ne bude nametljiv. Sad je počeo promatrati cijelu njezinu pojavu.
Bila je vitka, ali ipak i čvrsta. Rekao bih daje srednje visine. Odjeća joj je bila skromna, ali otmjena. Siva haljina je bila besprijekorno skrojena.
Imala je spuštene oči, pa su joj duge trepavice ležale na obrazima poput polumjeseca. Fino nacrtane obrve činile su njezino čelo još ljepšim.
No najljepše na tom licu bila su usta. Taje usta morao Hans Ulrich Frankenau promatrati uvijek iznova. Njezino je ponašanje bilo suzdržano i otmjeno.
Nikada nije bio svetac, a njegov je život bio pun zanimljivih poglavlja koja bi se mogla nazvati imenima raznih žena. Doduše svako se ime uvijek nalazilo samo najednom poglavlju. Kad je ono završilo, i ime je bilo zaboravljeno.
Dok je promatrao svoju suputnicu poželio je da ova djevojka nije nikada bila sadržaj zanimljivog životnog poglavlja ni jednom muškarcu. Osjetio je potrebu daje viteški štiti.
