Bogataševa ljubavnica
Nicola Marsh
Ljubav ne poznaje pravila…
Nikada ne miješati posao i osjećaje. To je zlatno pravilo Vancea Coopera, a njegov je život potvrda da takav stav odlično funkcionira! Vance je uspješan, seksi, slobodan – i u svemu tome beskrajno uživa. No sve se mijenja onoga dana kada uđe u umjetničku galeriju čiju zgradu i zemljište namjerava otkupiti zbog velikog poslovnog projekta i ondje ugleda zanosnu ženu zbog koje ostane bez daha…
Može li bogati poslovnjak prekršiti vlastita pravila i upustiti se u strasnu vezu s Ariel da bi naposljetku ostvario svoj cilj?
Odlomak:
“»Uđite i svucite se.«
Ariel Wallace se namrštila zbog vlastite izravnosti i odlučila isprobati drugačiju taktiku.
»Prođite odostraga. Tamo možete odložiti odjeću na vješalice.«
Uh… još gore.
»Vjerojatno ste ovo napravili već tisuću puta, pa vas lijepo molim da uđete, svučete se, i da napokon počnemo.«
Ne, sasvim je beznadna.
Pokrila je lice rukama i počela odmahivati glavom. Nimalo je nije iznenadila vrelina koja joj je oblila obraze, a miris terpentina koji se isparavao iz njezine bojama umrljane kože nije pružao nikakvu utjehu.
Nije ovo za nju.
Umjetnički poziv je za nju značio spontane nalete kreativnosti, prekrasne mješavine boja i mahnito mahanje kistovima, a ne pozivanje nekakvog tipa kojeg uopće ne poznaje da se svuče dogola i pozira za nju.Bez obzira na veliki honorar.
Već će pronaći neki drugi način da održi Boje iz snova na životu. Morat će.
Obećala je teti Barb, osnivačici ove prekrasne galerije, koja ju je praktički odgojila, da će njezino naslijeđe preživjeti. Dat će sve od sebe da tako i bude.
Nježna zvonjava cjevastih zvončića obavijestila ju je da je netko ušao u galeriju, i Ariel se ukočila. Spustila je ruke s lica i pripremila se na neugodno suočavanje. Znala je koliko studentima treba novac, i nije joj bilo nimalo lako otpiliti nekog jadnička. Ako je itko znao kako je to biti siromašan, bila je to Ariel.
Baš zbog toga je prvi put nakon fakulteta morala slikati živi model. Nije imala izbora.
»Halo? Ima li koga?«
»Eto me odmah«, doviknula je, čeznutljivo gledajući stražnja vrata sa željom da pobjegne.
Umjesto toga je poravnala svoju omiljenu seljačku suknju oker boje, namjestila maramu da ukroti nesavladive kovrče i nabacila izraz lica koji govori da je ona šefica i da joj nije do šale. Zatim je zakoračila kroz zavjesu od perlica koja je odvajala radni prostor od galerije.
»Gospođice Wallace? Ja sam Cooper…«
»Bok, Cooper. Moj studio je straga i možeš odmah otići tamo. Ja ću ovdje zaključati i doći za sekundu.«
Riječi su joj same poletjele iz usta u kombinaciji živaca, srama i šoka. Očekivala je nekog mršavog, mladog, neurednog dečka kojem je barem jednako neugodno kao i njoj.”