Nismo se venčali dok smo bili u “cvetu mladosti”: on je imao 42 godine, a ja 36.Oboje smo svesni sebe i emancipovani ljudi sa jasno oblikovanim stavovima o životu.
U ranim fazama braka doživio sam dubok osjećaj euforije; međutim, postupno sam postao pretjerano zaokupljen novošću svog novog statusa i dinamikom naše obiteljske zajednice. To me navelo na niz nepromišljenih radnji…
- Odustala sam od aerobika i tečaja engleskog, sve u potrazi za pečenjem muffina, čišćenjem tepiha i ribanjem zahoda. Posvetila sam se šivanju prekrivača, sastavljanju izuzetnih recepata za prepoznatljivost i peglanju plahti s obje strane. Postigao sam vještinu u decoupageu i umjetnosti stvaranja fondana. U svom nastojanju da budem idealan partner i supružnik, doživjela sam gubitak težine i opadanje temperamenta, te sam na kraju zaslužila naziv žrtve.
Sjećam se živo tog dana. Bila je subota u studenom kada je kiša počela padati. Vanjski svijet izgledao je potpuno siv, što me navelo da osvijetlim kuhinju. U blagovaonici je sjedio s bijesnim izrazom lica i pio mlijeko promatrajući me. Nastavio sam sjeckati sir, hladnu teletinu i paradajz. Tri puta je inzistirao da namjerava piti samo mlijeko i da nema potrebe da mu pripremam sendvič. Dok sam nastavila inzistirati na važnosti sendviča, on je naglo ustao, zgrabio mi nož iz ruku i bacio ga u sudoper.
- “Molim vas da shvatite da nema potrebe da mi namećete ograničenja. Svake večeri marljivo pripremate obrok od tri slijeda, dezinficirate šalice i čistite zahod. Nismo vezani kao robovi jedni drugima; ja sam samo komponenta tvog života, a ne njegova cjelina. Sretna je okolnost da smo se ukrstili, zaljubili i otkrili zajedničko razumijevanje uspostavio prostor u kojem napredujemo u međusobnom društvu. Sve što je izvan ovoga jednostavno je vaš život.
Nema potrebe težiti superiornosti ili inferiornosti; jednostavno prigrli svoje pravo ja. Osoba koju cijenim iznad svih drugih na svijetu ispunjena je strašću i gorljivom želju za životom.”Tijekom ovih mjeseci samo me gledaš i pretvaraš se u običnu sjenu.” Bacio je čašu u sudoper prije nego što je krenuo u teretanu. Ostao sam potpuno bez teksta, razjapljenih usta. Pokušaj “obrade” upravo izgovorenih riječi pokazao se teškim.
Pukom sam odlučnošću potisnula suze, bacila kruh za sendvič i kontaktirala učiteljicu engleskog. Zatim sam otvorio svoju bilježnicu i nastavio pisati.Od tog trenutka nadalje, više se ne identificiram kao domaćica, majstorica decoupagea ili izuzetna kuharica. Ne služim, ne nastojim udovoljiti niti pokušavam ikome išta dokazati. Od tada se radi samo o meni iu ovom stanju nalazim zadovoljstvo. Čini se da je i on zadovoljan.
