Bijeg

Emily Aulenbach ima trideset i dvije godine, odvjetnica, udana je za odvjetnika, živi i radi na Manhattanu. Idealistkinja, nekoć je sanjarila o zastupanju žrtava korporacijskog zlostavljanja, ali svoje dane provodi u sobičku gdje telefonski razgovara sa žrtvama pokvarene flaširane vode – i na strani je proizvođača.

No, nije riječ samo o poslu. Riječ je o njezinoj sestri, prijateljima, čak i o suprugu Jamesu s kojim ne uspijeva uspostaviti vezu kao nekada. Jednostavno nije previše u vezi sa svojim životom općenito, uz izuzetak triju stvari – nejzina kompjutora, BlackBerryja i ručnog sata.

Postupajući nagonski, Emily jednog dana ranije odlazi s posla, vraća se kući, pakira putnu torbu i kreće. Grabeći prema budućnosti i slijedeći svoj instinkt umjesto um, što joj nije nimalo svojstveno, zaputi se na sjever prema gradiću u New Hampshireu koji se ugnijezdio u planinama. Poznaje taj gradić. Tijekom studiranja ondje je provela ljeto u kolibi uz rijeku. Ako bi napravila zemljovid zaokreta što ih je učinila u svojem životu, ovo bi bilo mjesto gdje je prvi put pogrešno skrenula. Bez obzira na to koliko se povratak doima bolnim, zna da baš tu mora početi ako želi dovesti u red svoj život.


Jeste li se ikad probudili obliveni hladnim znojem, razmišljajući o tome da ste pogrešno skrenuli i zapeli u životu koji ne želite? Jeste li ikad pomislili da biste mogli pritisnuti kočnicu, voziti u rikverc i zaputiti se nekamo drugamo?
Kako bi bilo da nestanete – napustite obitelj, prijatelje, čak i bračnog partnera -odbacite sve što vam je poznato i počnete iznova? Ponovno otkrijete sebe. Možda se, samo možda, vratite starom ljubavniku. Jeste li ikad sanjali o tome?
Ne. Ni ja. Nikakav san, nikakav plan.
Bio je samo još jedan petak. U šest i deset probudilo me treštanje radija, te sam brzo pritisnula gumb kako bih ga utišala. Nije mi trebalo pričanje o politici da mi se zgrči želudac jer je pomisao o odlasku na posao to i sama činila. Nije pomoglo ni to što mi je moj muž, koji je odavno otišao, poslao poruku u Šest i petnaest jer je znao da će moj BlackBerry biti uza me u kupaonici.
Ne mogu stići na večeru danas Oprosti.
Zaprepastila sam se. Večera o kojoj je riječ, koja je već tjednima zabilježena na našem kalendaru, uključuje starije partnere iz moje tvrtke. Važno je da James bude ondje sa mnom.

Nastavak na broju 2


0, Bože. utipkala sam. Zašto ne?
Njegov sam odgovor dobila nekoliko sekunda prije nego sam zakoračila pod tuš. Moram dulje ostati na poslu, napisao je, a kako sam se mogla buniti? Oboje smo odvjetnici, sedam godina nakon završetka pravnog fakulteta. Razgovarali smo o tome kako ćemo morati naporno raditi da bismo otplatili svoje dugove, a ja sam se u početku posve slagala s tim. Međutim, u posljednje se vrijeme veoma malo viđamo, a postaje sve gore. Kad sam to spomenula Jamesu, u očima mu se pojavio bespomoćan izraz koji kao da je pitao: Što ja tu mogu?
Pokušala sam se opustiti ispod toplog mlaza vode, ali neprestano sam glasno komentirala da postoje stvari koje bismo mogli činiti ako želimo biti zajedno – da bi ljubav trebala biti važnija od posla – da moramo unijeti neke promjene prije nego budemo imali djecu, inače ništa nema smisla – da su moji čudni snovi započeli kad sam počela primati pisma od Judea Bella, a premda sam ta pisma gurnula ispod kreveta i izvan vidokruga, sićušan dio mene znao je da su ondje.

Tek sam izišla iz tuŠ-kabine kad se moj BlackBerry opet oglasio. Nikakvo iznenađenje. Moj šef, Walter Burbridge, uvijek mi šalje poruke u šest i trideset.

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

Komentariši