Psiholog Vladimir Đurić često objavljuje na Fejsbuku emotivne priče, a ova kida svako srce i vraća vjeru u dobrotu. Priča je objavljena na njegovoj Facebook stranici 2020. godine, a njegova priča glasi ovako:
„Za ovih petnaest godina koliko sam u Medicini, prisustvovao sam brojnim fascinantnim prizorima. Doduše, fascinantno lijepim i još fascinantnije ružnim… Usješnjim i neusješnjim porođajima. Usješnjim i neusješnjim reanimacijama. Usješnjim i neusješnjim pokušajima suicida. Usješnjim i neusješnjim posljednjim udisajima.
Međutim… ništa na mene nije ostavilo toliki utisak kao jedno najobičnije popodne, u vrijeme posjete, u „Ludnici“ na kraju grada…
Malena soba, maksimalno sređena za srpske uslove, uredna po hirurškim, a kamoli psihijatrijskim standardima, čiste zavjese, jedan bolnički krevet, jedna stolica, jedna komoda sa nekoliko prastarih ruskih klasika i pozajmljenim prekjučerašnjim večernjim novostima, u potpunoj diskrepanci, sa tek donešenim bananama…
Domaćin obrijan i uredno podšišan, u pidžami, nasmijan… Muškarac i žena u gospodskoj garderobi, zabrinuti, u posjeti…
On srećan što mu je neko došao u posjetu… „čak i na ovakvo mjesto“… i što je to neko „njegov“… Oni rastuženi i zabrinuti što vide samo sjenu svog Druga iz gimnazije…
Druga, koji je jednom bio tako lijep, tako mlad i zgodan, poletan i nesalomiv, inteligentan, sa svim peticama, kapacitet i potencijal… uvijek raspoložen i nasmijan…
Sve do II godine ETF-a… kada je počeo da traži neku čudnu simboliku i povezanost u brojevima i formulama i da ima utisak da se tu nalazi neka posebna poruka za njega.
I kada je paranoidna shizofrenija počela da ostvaruje svoje zloslutne ciljeve zapisane u njegovoj nesrećnoj genetici. I kada je prvi put hospitalizovan na psihijatriji, na odjeljenju za agitirane pacijente. Pa ubrzo i drugi. Pa za tili čas i dvadeset i drugi put…
Druga koji je uskoro počeo da propada sveobuhvatno, tjelesno i psihički. Druga koji je za dvadeset godina liječenja postao samo sjena, samo ljuštura prethodnog sebe. Sjećanje na mogućnost da bude srećan.
I druga koji je bio toliki baksuz da pored sve muke na kraju ostane i bez majke koja se jedina brinula o njemu, hranila ga, kupala, oblačila i „terala“ da pije lekove. Jedine osobe koja ga je jednom riječju voljela.
I koji je potom vrlo brzo završio na ulici, kao beskućnik, bez hrane i, još važnije, bez lekova. Ali druga koji je ipak jednog jutra imao taman toliko sreće da ga žena (koja je upravo u posjeti) slučajno sretne u Tašmajdanskom parku na klupi sa dvije kese, tadašnjom celokupnom imovinom, bradom od dvije godine i kosom neopranom barem jednu i da mu ponudi djelić kifle, koji joj je bio previše što i inače radi, kada vidi nekog manje blagoslovenog.
I da u trenu prepozna njegove oči i ožiljak na arkadi s maturske ekskurzije u Budimpešti kada ju je branio od onog pijanog slepca iz četvrtog tri što je kasnije postao ministar. I da se šokira, potpuno zamrzne, doduše na rekordno kratak vremenski period za takvu spoznaju, a da se još brže motiviše.
Da organizuje odjeljenje. Da telefoni zazvone. Ipak je ona bila predsjednik odjeljenske zajednice u tom odjeljenju, a to odjeljenje je bilo čuveno u cijelom Beogradu, po svemu dobrom. I pozove blagajnika koji je sada u Kanadi da prikupi novac, kako zna i umije…
Kontaktira sekretaricu odjeljenske zajednice, sada vrsnog advokata, da pomogne oko preuzimanja starateljstva nad drugom. I najgoreg đaka iz odjeljenja kako bi ga zamolila da dozvoli drugu da neko vrijeme provede u jednom od tih silnih stanova po Vračaru koje izdaje, kako bi se makar malo oporavio, nahranio, okupao i ugrejao.
I na kraju i najveću štreberku odjeljenja, sada već docentkinju, uglednu načelnicu odjeljenja na Kliničkom centru koja je nakon nekoliko nedelja konsultacija došla do predloga za dugotrajno rješenje:
„Raspitala sam se, mi ćemo mu plaćati smještaj na psihijatriji, postoji to jedno odjeljenje na periferiji grada gdje je to sve super organizovano, maltene kao u Evropi. Imaće tamo sve što mu treba, hranu, njegu, lekove, lekare, moći će tamo da se odmori od svega i da spasi svoju dušu, a i mi ćemo puno uraditi za naše“. Odeljenska zajednica je bila jednoglasna kao i uvijek…
Napravili su žiro račun i raspored posjeta svake sedmice po dvoje iz odjeljenja uz eventualne nenadane posjete drugova koji dolaze iz inostranstva i godišnjice mature koje su se od tog trenutka nekako slavile jače i srećnije.
Sjećam se tog naježa dok mi je koleginica pričala sve ovo, osjećaja kako propadam u fotelju u lekarskoj sobi i sjećam se da sam sljedećih pola sata samo gledao kroz prozor i razmišljao… Da li je ovo moguće u našoj zemlji? U 2010-tim? Nakon svega što smo prošli? Da li ovakvi ljudi stvarno postoje još uvijek? Ljudi sa velikim Lj. Ispravni, čestiti i dobri, altruistični i empatični… Koji hoće da pomognu…
Ljudi zbog kojih vas je sramota, koliko god da ste do tada uradili i koji pokazuju da je sve moguće, ukoliko nešto želite i ukoliko tražite načine, a ne izgovore…
Sjećam se razmišljanja kako sam već i prije svega ovoga znao da ponekad u „Ludnici“ možete vidjeti najnormalnije ljudske osobine i najljepše emocije: ljubav, ponos, zahvalnost… iskren osmeh, dijeljenje, prijateljstvo, odanost i ljudskost.
One su i napravljene da bi se zaštitili oni koji to ne mogu sami. Oni za koje je pravi život pregrub… I mislio sam kako porodicu u kojoj se rodimo ne možemo da biramo, kao ni genetiku, niti bolesti koje ta genetika nosi, niti težinu sudbine koja nam je namijenjena.
Ali prijatelje možemo, makar tako što ćemo mi nekome biti prijatelj. Nekome ko ne može ništa da nam da zauzvrat. Nekome ko ni na jedan jedini način ne može da nam se oduži. Osim očima punim zahvalnosti, ma koliko te oči bolesne bile… I na posletku…
Kako „Ludnici“ mnogo bolje pristaje termin „duševna bolnica“… Jer, rijetko gdje ćete vidjeti ljude sa više duše…