“Rodila sam se sa zakašnjenjem od dva tjedna; nikada ga zapravo nisam uspjela nadoknaditi. Toga sam prosinačkog ponedjeljka ujutro kasnila na posao. Bilo je to jedno od onih vrlo britkih, hladnih, vedrih jutara od kojih vam zastaje dali. u kojima se osjećate kao da ste zubnom pastom s dodatkom metvice išćetkali ne samo zube. već i unutarnje organe.
Moram priznati priličnu uzbuđenost. Uzbuđenje inače nije moje prirodno stanje dok se ponedjeljkom ujutro probijam do posla. Voljela sam svoj posao; pravna tvrtka u kojoj sam radila možda nije bila najveća u Dublinu. ali je svakako bila najmondenija. Često sam se javljala na telefon prilično poznatim imenima – tko zna s kojim će bogatim poslovnim čovjekom ili vulgarnom TV zvijezdom stariji partner ovaj tjedan na jedrenje?
Ali ovoga sam jutra imala poseban razlog biti sretna. Danas dolazi James. Da. moj će trenutni smisao života proći kroz gregorijanska vrata točno u 10:30 (on nikada ne kasni), a ja ću spremno čekati, sa savršeno lakiranim noktima nad tipkovnicom, početak diktiranja bogatim, dubokim glasom. Možda će. kao prošli put. stajati iza mene s rukama na naslonjaču stolice, vrućega i vlažnoga daha na mom vratu. Glumit će gledanje u riječi koje tipkam, a sve vrijeme će zuriti niz prednji dio moje bluze. Osjetila sam slabost samo razmišljajući o tome.
Bila sam sigurna kako će me danas konačno pozvati van. Nosila sam novi crveni sako (koji je bio vrlo šik – mo- deran – i stajao polovicu moje tjedne plaće) samo za slučaj da me pozove na ručak. James nikada ne bi ručao na bilo kakvu mjestu. To je uvijek bilo neko “fino” mjesto, kako bi rekla moja majka. Neko mjesto s pravim profesionalnim konobarima i čačkalicama s okusom metvice. Zapravo, mjesto gdje će vam konobari čačkati zube. ako to poželite.”