Ljudi u zadnje vrijeme vole da rade kojekakve “društvene eksperimente” gdje se preruše u bespomoćnu i siromašnu osobu da snime reakcije drugih. Danas otkrivamo šta je doživio čovjek koji se obukao kao beskućnik.
Tog jutra, obukao sam poderani kaput koji mi je prekrivao lice i sjeo na hladan pločnik kako bih naučio nešto što me pratilo godinama: bi li mi netko pomogao ako ostanem bez ičega Stotine ljudi prolazilo je pored mene ne primjećujući me, dok su drugi skrenuli pogled kao da me nema. Sjedio sam ovdje nekoliko sati i prvi put u životu osjetio značenje nevidljivosti. Počeo sam preispitivati značaj svog “eksperimenta”. Hladnoća mi se uvlačila u kožu, ruke su mi drhtale, a želudac se prevrnuo od gladi kakvu nikada prije nisam osjetio. “Možda nitko neće stati”, pomislio sam gledajući svoje neuredne ruke.
Odmah sam čuo tihe korake koji su se zaustavili ispred mene. Podigao sam pogled i ugledao dječaka od možda 10 godina, u rukama je imao kutiju maramica, a oči su mu bile prestare za njegovu dob. “Gospodine… je li sve u redu?” upitao je mlohavim glasom. I ono što mi je rekao i moj sljedeći dar, što je nešto što čak ni odrasli nisu imali smjelosti učiniti, ostavilo me bez riječi. Dječak je sjeo pored mene, kao da se poznajemo godinama, a ne kao da je upravo sreo beskućnika. Posjedovao je kutiju maramica koju je pokušavao prodati, ali me nije prepoznao kao klijenta. Smatrao me je čovjekom. To me zaintrigiralo više nego što sam očekivala. „Danas imam samo jedno pecivo… ali mogu ga podijeliti s tobom“, rekao je tiho, vadeći malo, napola smrznuto pecivo iz džepa tankog kaputa.
Bila sam šokirana jer sam vjerovala da je pecivo jedina hrana koju će taj dan pojesti. Nisam ga mogla uzeti, ali mi ga je dao s dječjim samopouzdanjem koje nisam očekivala od mladog čovjeka. Mama je rekla da uvijek trebaš pomoći kad vidiš nekoga u boli“, nastavio je, glas mu je završio na visokom tonu. Kasnije sam primijetila da su mu dlanovi hladni, a vrhovi prstiju plavi. Nisam mogao shvatiti kako dijete s toliko boli u očima može imati toliko suosjećanja u sebi. Upitao sam ga gdje su mu roditelji. Njegov pogled je zatim pao na pod, kao da je pitanje teško poput kamena. “Tata je odsutan… a mama je bolesna”, rekao je.
- Zaradio sam novac potreban za kupnju lijekova. Ta rečenica mi se urezala u pamćenje dublje od bilo koje druge koju sam čuo. Ostao sam sjediti tamo, odjeća mi je bila preinačena da nalikuje lažnom beskućniku, dok je malo dijete, jedva živo, stajalo pokraj mene i dijelilo sa mnom ono što zapravo nije posjedovalo. Osjećao sam se kao da se svijet odjednom nagnuo prema meni, kao da ga vidim iz nove perspektive koja mi je bila nepoznata cijelog života. Tada mi je postavio pitanje koje me potpuno zbunilo. “Hoće li te itko tražiti ako ostaneš ovdje dugo?” upitao je nervozno.
Oni koji imaju više… ponekad su odsutni jer vjeruju da ih nitko neće prepoznati. Njegove su riječi bile jednostavne, ali duboko iskrene, kao da se obraća starijem čovjeku ograničenom na dječje tijelo. Promatrala sam ga i prepoznala nešto što nisam htjela priznati: nisam imala pravo vjerovati da sam bogata ako mu nikada nisam posvetila svoje srce kao što je on to učinio. Namjeravala sam reći nešto inteligentno, nešto što bi ga inspiriralo, ali samo sam sjedila tamo, nesposobna govoriti jer sam se osjećala kao da sam jedina korisnica. Nakon nekoliko minuta ustao je i rekao: Moram se vratiti kući, mama će biti zabrinuta. Međutim, ako želiš, mogu se vratiti sutra da procijenim jesi li dobro. Ja sam se pretvarala da sam pala, a on je bio taj kojemu je zapravo bilo stalo.
Kad je otišao, ostavio me je u stanju koje ne mogu opisati. Riječi, emocije, ideje… Sve je bilo pomiješano. Očekivala sam da će ovo propasti na ovaj način. Nisam mogla dopustiti djetetu s velikim srcem da nosi svijet na sebi. Sljedećeg dana stigao sam na isto mjesto, ali sada su me smatrali “bezveznjakom”. Imao sam topli kaput i torbu koju sam ranije pripremio. Dječak je trčao amo-tamo tražeći nestalu olovku, isprva se zbunjeno osvrnuo oko sebe, a onda me prepoznao. Zaustavio se, kao da nije prepoznao istog čovjeka od prethodnog dana. “Gdje je taj… taj čovjek?” upitao je sumnjičavo. Sjeo sam na klupu, pogledao ga u oči i rekao: “Ovo je bio moj dječak. Namjeravao sam promatrati ima li svijeta još uvijek dobra.
Pokazao si mi da ima više nego što sam očekivao. Oči su mu se povećale, usne su mu se počele micati. Izvukao sam pismo iz torbice i dao mu ga. Ovo nije samo zahvalnost. Ovo je početak nečeg korisnijeg za tebe i tvoju majku.” Unutra je bio novac koji bi omogućio mjesece terapije, hranu, zimske zalihe, ali i značajniji pothvat: kontakt koji sam već pripremio da im pomognem dugoročno. Dječakovo drhtanje se pojačalo dok je gledao omotnicu, a zatim mene. „Koji je razlog… zašto biste izveli ovaj čin?“ upitao je, gotovo u tajnosti. Odgovorio sam mu onim što sam naučio tog dana: „Bio si jedina osoba koja je stala kada su svi ostali podbacili. Svijet treba više ovakvih pojedinaca.
U tom trenutku, dječak je potrčao k meni i zagrlio me s takvom strašću koju nisam očekivao. Osjetio sam nešto što se osjećalo kao stezanje u prsima; možda je to bila zahvalnost, možda je to bio sram, ili možda je to bila spoznaja koliko mala gesta može promijeniti tijek nečijeg života. Ili mog osobnog. Kasnije sam sreo njegovu majku, koja je bila bolesna, ali ipak ispunjena ljubavlju i zahvalnošću. Kad sam joj opisao što se dogodilo, počela je tiho plakati, bez ikakvog zvuka, kao da se boji da će se sve pokvariti ako previše udahne. Objasnila mi je: „Život ga je očito naučio kako biti okrutan… Nisam shvaćao da ga je naučio i kako biti ljubazan.“
Tog dana sam shvatio da najbogatiji pojedinci nisu nužno bogati. Umjesto toga, posjeduju plemenit duh. I za mene, unatoč činjenici da sam imao sav novac na svijetu, upravo sam u tom razdoblju prvi put shvatio što to znači. osjećati se istinski bogato. Zato se svaki put kad vidim dijete s kutijom maramica na sebi, zaustavim. Jer je nemoguće znati ima li dijete veće srce od grada u cjelini.