U svakoj vezi se dešavaju burni periodi kada se pojave sumnja i ljubomora. U našoj priči muž je bio sumnjičav jer je njegova supruga koja je radila kao medicinska sestra dolazila kući u muškim crnim čarapama.
Povremeno se tišina u kući mijenja, postaje teža i dublja, kao da je nešto izgovoreno bez riječi. I tako je počela moja priča. Moja supruga, Elena, bila je medicinska sestra. To je značilo da joj je radno vrijeme bilo nekonzistentno i da bi ponekad prespavala cijelu noć. Uvijek sam je razumio: bolnice nikada nisu na mirnom mjestu, danju ili noću. Mnogi muškarci bi se tome možda protivili, ali ja sam sebi rekao: Ona čuva živote ljudi. Moje male brige nisu važne u usporedbi s tim. Međutim, dogodilo se nešto drugačije. Dani otvorenosti U početku su to bile manje stvari, poruke koje bi brzo eliminirala, nedostatak tišine tijekom jela, pogled u telefon koji prije nije bio prisutan.
Prije smo dijelili hranu uz glazbu u pozadini, a uživali bismo i zajedno u večeri. Sada bi jednostavno sjela, iscrpljena, i tvrdila da nema želju jesti, a onda bi propala u prikazu. Ja bih šutio, pretpostavljajući da su učinci povezani s umorom. Ipak, nešto u meni je šaptalo – hladnoća se prenijela među nas. Jedne večeri, dok je kiša udarala o prozore, činilo se kao da želi prodrijeti u naš dom. Primijetio sam nešto neobično. Elena se presvlačila u spavaćoj sobi, primijetio sam da su korištene crne čarape, prevelike za njezina mala stopala, očito namijenjene muškarcima.
Ovo je bio zanimljiv izbor, rekao sam kroz osmijeh. Pogledala me, a zatim rekla: Malo sam iznenađena, zar ne? — „U bolnici je hladno. Kupio sam ih u maloj trgovini u blizini. Nitko nije imao žene u timu. Činilo se razumnim, ali nešto nije bilo u redu. Nije bilo nimalo obično: bilo je usađeno.Prvi koji stigne do mozga odgovoran je za postavljanje pitanja. Te večeri pokušao sam je zadržati. Nadao sam se da ću iskusiti osjećaj da je još uvijek prisutna, unatoč apsorpciji udaljenosti. Međutim, ona je tiho promijenila moj položaj i rekla: Iscrpljena sam. Samo želim spavati. Premjestila se na drugu stranu, a ja sam plakao slušajući kišu i pokušavajući osjetiti kako moj mir nestaje u zvuku kapi koje udaraju o staklo. Ting! – Tiha poruka Oko ponoći, kroz djelomičan san, čuo sam tihi zvuk: “ting!” Očekivao sam ovaj ton. Njezin mobitel.
- Međutim, nije ga uspjela zgrabiti. Nakon toga, prepoznao sam da je moj. Ne, njegov. Nakon nekoliko minuta, Elena je uspjela ustati iz kreveta, uzela je mobitel i izraz lica… koje nisam mogao razumjeti. Kroz poluzatvorene oči nisam mogao razumjeti nijednu riječ na ekranu: „Siđi dolje.“ Srce mi je počelo lupati kao da će mi iskočiti iz srca. Tko bi je poslao u ovaj sat? Nije li mi rekla da je provela noćnu smjenu, da nije imala vremena za spavanje? Ostao sam miran dok je tiho ustajala, pokušavajući izbjeći buđenje podova ispod mojih nogu. Kad su se vrata sobe zatvorila, ustao sam i tiho krenuo za njom, korak po korak. U dnevnoj sobi, malo svjetlo s uličnih svjetiljki osvjetljavalo joj je lice. Samo se njezina silueta nazirala na ulazu. Nakon toga sam čuo: „Nemojte reći mojoj ženi…“ Te su riječi učinkovito završile moj razgovor. Noge su mi se tresle, a svaka riječ mi je odzvanjala u glavi. Moj suprug. Nije se radilo o kolegi, nije se radilo o poslu. Bio je to muškarac. Sve što sam danima šutio – sada je gotovo.
Ljubomora. Bol. Sram. Međutim, nedostajalo mi je energije da odem, da vičem, da propitujem. Samo sam Povukla sam se u svoju sobu i sjela na krevet, drhteći. Nisam mogla zatvoriti oči do jutra. Kad sam se probudila, sunčeva svjetlost je zračila kroz sobu, kao da pokušava iskorijeniti tamu noći. Elena je spavala pored mene, sa svojim mirnim i nepromijenjenim izrazom lica. Na mom stolu, pored jastuka, nalazio se blistavi metalni ključ i mali komad papira. Smatrala sam to nevjerojatnim skokom vjere, pa sam počela čitati. Na komadu papira, tekst je bio napisan na poznat način: „Sretan rođendan, draga moja. Štedjela sam godinu dana, posudila malo novca i platila ti auto. Razumijem da sam bila odsutna dulje vrijeme, ali te noći, dok sam radila, brzo sam završila s dokumentima, potpisima i papirologijom.
Rješenje je u njegovim rukama. Želim da uživaš. Dlanovi su mi se tresli, a knedla mi se stezala u grlu. Sve što sam vidjela, čemu sam se nadala i očekivala dogodilo se u trenu. Noći u kojima sam vjerovao da ima aferu sa mnom bile su noći u kojima se neočekivano pojavila. Crna stopala Od mehaničara. Obavijest? Od prodavača. Prijedlog “nemoj reći mojoj ženi”? Možda šala koju je smislio netko iz tima koji je bio uključen. Uspravio sam se i promatrao je. Čvrsto je spavala, s ugodnim osmijehom na licu. Kroz prozor se još uvijek mogla vidjeti magla, ali prvi put nakon dugo vremena osjećao sam se ugodno unutra. Bilo mi je neugodno, ali i zahvalno.
Shvatila sam da ljubav ponekad ne nestaje lako, već se povlači kako bi stvorila nešto veće, dublje i trajnije. Ljudi smo prebrzi da bismo propitivali, a prespori da bismo vjerovali. One prve koje su se izlile na papir bile su suze utjehe. I možda prvi pokazatelj da se prava ljubav ne izražava velikim riječima, već malim gestama koje ne prepoznajemo dok ne prestanemo propitivati. Od tog dana, svaka oborina povezana je s noći razmišljanja. Sumnje, straha i skrivenih istina u društvu crnih čarapa. Elena i ja ponovno smo se vezali za naše stare tradicije: večere sa smijehom, ćaskanje i jednostavan čin ruke koji sve to prenosi.
Sada, kada promatram ključeve od auta kako vise s vrata, ne vidim samo auto. Vidim dokaze mirnoće ljubavi, ali ona je također snažna poput oborine koja se dogodila te noći, kada sam vjerovala da sam sve izgubila. Poruka priče: Povremeno je najteži zadatak boriti se protiv vlastitih ideja. Jer istina nije uvijek ono što vidimo, već ono što nismo imali smjelosti pitati. A istinska ljubav, koja se ponekad naziva i bolešću crnih pluća, apatična je jer nas želi impresionirati.