Moj sin je imao takvu sudbinu da je svoju buduću suprugu upoznao na internetu. Dugo su se dopisivali na daljinu jer je djevojka bila iz drugog grada.
Sin je bio do ušiju zaljubljen u nju, pa je jednog dana spakirao stvari, otišao upoznati svoju voljenu i obećao vratiti se za mjesec dana te je dovesti kod nas. Međutim, ostao je u gradu svoje supruge i pronašao dobar posao. Ubrzo su se vjenčali, a i nas roditelje su pozvali na svadbu.
Snaha je bila draga, dobra djevojka, tako da nisam bila protiv te veze, pogotovo jer ju je moj sin izabrao. Nakon vjenčanja, mladi su živjeli u iznajmljenom stanu, a kad je snaha ostala trudna, kupili su dvosoban stan. Često razgovaramo telefonom, ali toliko mi nedostaju sin i unuk da mi telefonski razgovori nisu dovoljni.
Snaha je to shvatila, kupila nam karte za vlak i pozvala nas u goste na tjedan dana. Bila sam izvan sebe od sreće, kupila darove za unuka, pripremila domaće poslastice i otišli smo k njima. Domaćica nas je srdačno dočekala i počastila nas ukusnim jelima.
Za stolom smo bez prestanka razgovarali i smijali se. Dogovorili smo se da ćemo sutradan ići razgledati grad i potom otišli spavati.
Budući da imaju dvosoban stan, mislila sam da ćemo suprug i ja spavati na njihovom krevetu.
Osmijeh mi je nestao s lica kad sam čula njezine sljedeće riječi…
– Pripremit ću vam posteljinu u dječjoj sobi. Imamo udoban zračni madrac – objasnila je snaha.
Vidite, ne želi da netko drugi spava u njezinom krevetu. Sin je pokušao nagovoriti svoju ženu, ali moji živci su popustili.
– Neću spavati na podu. Što vi mislite tko sam ja Prenoćit ćemo u hotelu. Moje noge više neće kročiti u sinov dom, a snahu više ne želim vidjeti.
Ovo je poniženje!