Kad je imala 19, zaljubila se u vojnika koji je dolazio iz druge države. Bio je stacioniran u njenom gradu samo tri mjeseca, ali je tih devedeset dana nosila kao najljepšu uspomenu cijelog života. On joj je rekao da će se vratiti čim mu istekne služba. Dao joj je maramu s mirisom lavande i rekao da ga čeka na istom peronu.
Došao je voz, on je otišao. A Esma je čekala.
Svaki ponedjeljak ujutro i petak predvečer, stajala je na istom mjestu. U kosi ista ona marama. Godine su prolazile. Njene prijateljice su se udavale, dobijale djecu, selile, starile… a Esma – ista.
Ljudi su je počeli prepoznavati. “To je ona što čeka vojnika.” Djeca su je znala zadirkivati. Trgovci su joj ponekad donosili stolicu da sjedne, jer bi po satima nepomično gledala u dolazak voza.
Kad je napunila 45 godina, došao je stariji gospodin, u uniformi, sa šeširom i štapom. Pogledao je Esmu i upitao:
“Vi čekate nekog?”
Ona je rekla samo:
“Čekam ga. Davno je rekao da će se vratiti.”
Starac je spustio pogled, klimnuo glavom i tiho rekao:
“A možda i jeste došao, samo u krivom trenutku…”
Prošlo je još deset godina. Ljudi su zaboravili priču, ali Esma nije. Sada već sijede kose, svake sedmice je i dalje dolazila, i stajala pored starog stuba.
Sve dok se jednog dana nije pojavila mlada novinarka. Pisala je članak o izgubljenim ljubavima, i neko joj je rekao: “Idi pitaj Esmu, još je tamo.”
Pitala ju je zašto nikad nije odustala.
Esma joj je samo rekla:
“Zato što mi nije obećao ljubav. Nije mi obećao brak. Nije mi obećao djecu. Rekao je samo da će se vratiti. A ja sam znala – ako ne budem ovdje kad dođe, onda sam ga izdala.”
Novinarka je zaplakala i objavila priču.
Tri sedmice kasnije, stiglo je pismo. Poslato iz Njemačke. Bez potpisa, samo jedno:
„Nisam te zaboravio. Vratim se svaki put kad zatvorim oči.“
Esma je umrla iste godine.
Kad su njene stvari pakovali, pronašli su malu kutiju pod krevetom. U njoj – marama s mirisom lavande, osušeno cvijeće, i željeznički sat.
Sat je stajao – na 17:05.
Voz je uvijek dolazio u to vrijeme.
A ispod sata, poruka:
„Ako te ikad nađe, reci mu da sam čekala. I da nije zakasnio – jer srce nikad ne zaboravi.“