Ponekad ljudi vode dvostruke živote a da osobe koje su im najbliže o tome nemaju pojma. Tako se desilo i ženi iz naše priče koja je uz bolničku postelju svog muža doznala da on ima još jednu porodicu.
Hodnici bolnice bili su tihi, osim zvuka koraka i udaljenog bipanja monitora. Emily je stajala kraj ulaza u sobu svoje supruge, a zatim me iznenada uhvatila za rame i odvela u malu trgovinu ormarima. Mama, bježi! Govorila je tihim glasom. Srce mi je prestalo kucati dok sam se provlačila kroz krpe i hrpe posteljine. Ulaz u sobu bio je otključan i pojavila se ženska uniformirana figura. U početku se činilo da je medicinska sestra, ili je njezina interakcija s Michaelom bila previše osobna da bi se smatrala profesionalnom. Prišla mu je, pomilovala ga po licu i poljubila. “Kada si?” čula sam Emily kako pita drhtavim tonom.
- “Ja sam mu supruga”, rekla je glatko, kao da se to dogodilo bez ikakvog predumišljaja. Pod se počeo tresti. Promatrala sam iz skrovišta, dok je Michael osjećao da se okreće od Emily, kao da je ne može promatrati. Kad se moja supruga pojavila, i ja sam se pojavila s ledenim izrazom lica. “Koliko još laži skrivaš od nas?” Pitao sam se nema li dovoljno vremena za odgovor. Teški koraci ponavljali su se hodnikom. Vrata su otvorila dva zaštitara, ali jedan od njih je uzviknuo: “Gospodine Turner, morate poći s nama.” U sobi se začula buka. Čuo sam tiho bipanje monitora i svoje ubrzano disanje.
Michael je pokušao ustati iz kreveta, ali ga je bol natjerala da se vrati. Ovo mora biti pogreška, promrmljao je u monologu. Ja sam pacijent, a ne kriminalac. Policajac je ostao miran i izvadio papire, pokazao je nalog. Michael Turner, pritvoreni ste zbog preljuba, prijevare i krađe identiteta. Molim te, pomozi.” Emily mi je prišla. Mama, što znači bigamija Upitala ga je ozbiljnim glasom, s očima punim užasa. Sagnula sam se kako bih se uskladila s njezinim pogledom. “Dakle, tvoj otac ima novog supruga”, rekla sam tihim glasom. Moje su riječi bile bez strasti, ili u njima nije bilo ni traga oklijevanja.
To nije točno! viknuo je Michael, pogledavši policijski dosje koji mu je dao. Dokumenti, slike i duplikat drugog vjenčanog lista bili su ovdje, uredno pohranjeni. Osim policajca koji je podnio izvješće, drugi policajac prišao je krevetu i rekao: Molim vas, ostanite mirni, gospodine Turner. Nakon što vas liječnik otpusti, bit ćete otpraćeni. Pogledala sam kroz prozor. Sunce je zalazilo, a narančaste sjene bacale su se po sobi. Sve o čemu sam mogla razmišljati bilo je koliko sam godina živjela u laži. Emily me povukla za rukav kako bi mi pomogla. Mama, je li potrebno vratiti se u kuću? Ispitivala je buku. “Da, “Draga”, rekla sam i uzela je za ruku. “Nemamo više što tražiti ovdje.”
Dok smo izlazili iz sobe, čula sam Michaela kako me doziva, nisam li se okrenula Prolaz se činio beskonačnim, svaki korak je bio lakši od prethodnog. Sljedećeg dana pozvala me policija da sudjelujem u davanju izjave. Ispitivali su me danima – o našim financijama, nekretninama i putovanjima. Svaki aspekt mog života postao je pobijanje protiv njega. Na suđenju sam sudjelovala sama u drugom redu i promatrala kako tužiteljica iznosi sve dokaze: krivotvorene potpise, novac prebačen na skrivene račune, dokumente koji su bili potpisani mojim imenom. Druga žena sjedila je s lijeve strane, blijeda poput krede, shvatila sam da joj se svijet upravo srušio na glavu.
Kad je objavljena kazna – tri godine zatvora i potpuna zabrana svakog kontakta sa mnom ili Emily – nisam osjećala ni sreću ni tugu. Samo utjehu. Prvih nekoliko nedjelja bilo je izazovno. Emily je bila optimistična tijekom noći, ali ja sam ostala budna tijekom dana, pitajući se kamo sam putovala. Nakon jednog jutra… spavati, ustala sam i otvorila sve prozore. Zatim sam otrčala pakirati. Odrekla sam se svog mjesta stanovanja, kupila manji stan koji je bio bliže mom poslu i školi. Počele smo graditi novi život. Vikendom smo zajedno pekle kolačiće i gledale filmove.
Emilyn smijeh postajao je češći, ali naučila sam kako mirno spavati bez buke tuđih koraka u hodniku. Godinu dana kasnije, bile smo zajedno na plaži i svjedočile zalasku sunca. Prvi put sam zapravo pomislila: ovo je početak, a ne kraj. Mama, upitala je Emily, vjeruješ li da se on nikada neće promijeniti? Zastala sam i nasmijala se. “Nisam sigurna, nebitno je. Evoluirali smo. To je dovoljno.”
