U našoj današnjoj priči govorimo o sudbini male djevojčice koja je nije mazila i koja joj je oba roditelja oduzela prerano a pored toga maćeha je namjeravala da je izbaci iz kuće.
Kišnica se slijevala niz krov dok se Sofija vraćala na očev grob. Njene male cipele bile su poplavljene, haljina joj je bila pričvršćena za stopala. Zagrlila je svog ranjenog medvjeda svom snagom u rukama – posljednje što je dobila od roditelja bio je medvjed. Čim su stigli do kuće, atmosfera se promijenila. Nije bilo topline, ni riječi utjehe. Njena majka, Carmen, uskratila je ženi priliku da nosi crni hidžab i promatrala je kao da je novajlija.
Viknula je: “Izuj blatnjave cipele”, rekla je, “Ovo više nije tvoj dom. Tvoj otac je preminuo i nemaš što tražiti na ovom mjestu.” Prije nego što je djevojka shvatila što se događa, Carmen ju je uhvatila za ruku, izvela van i stavila led na nju kako bi iskorijenila njezino nezadovoljstvo. Sofija je plakala, mašući rukama na hladnom zraku. Roberto, mlađi sin njezina oca, slijedio ju je van, rugajući joj se. “Vidi je, kao besprijekornog psa.” Od sada nadalje, dušo, ovo je sada tvoj dom.”
Odmah je ispred ulaza zaškripala guma. Crna limuzina s teškim od zraka krojenim kaputom izašla je iz vrata automobila, a zatim je u mraku izašao muškarac. Oči su mu bile sjajnije nego inače dok je promatrao prizor… Muškarac u kaputu zatvorio je vrata automobila i zatim krenuo prema vratima unaprijed isplaniranim koracima. Njegove skupe cipele bile su prekrivene blatom, ali nije obraćao pažnju. Njegov se pogled zatim prebacio na mladu ženu koja se ronila na kiši, a koža joj je također bila prekrivena vodom. “Tko je ovaj mladić?” upitao je, glasom koji je zvučao kao pucanj.
- Carmen je podigla bradu, pokušavajući izgledati hrabro. “Ovo dijete je ‘ništa’ i nedostaje mu popularnosti. Moj suprug je umro prije nekoliko godina i sada nema kamo otići.” Muškarac je krenuo prema Sofiji, a kada je ugledao mladu damu ispod sebe, pogled mu se omekšao. Spustio se na pod i zagrlio je kaputom. “Dušo, kako se zoveš?” „Sophia“, rekla je mlada djevojka sa suzama.
Otpratili su me… odveli su moj med sa sobom. Čovjekovo lice je potamnilo, a oči su mu se razbjesnile. Obratio se Robertu i Carmen. „Moje ime je Esteban Morales“, uzviknuo je. „Ja sam najbliži saveznik pokojnog Ricarda. I njegov odvjetnik. Upravo ste počinili najveću pogrešku u svom životu.“ Roberto se mučio, pokušavajući izgledati ravnodušno. „Esteban, ovo je obiteljska stvar. Ostani izvan nje.“ „Obiteljska ideja“ Estebanov glas je sada bio hladan. „Prije tri dana, Ricardo je svjedočio novoj oporuci.
Odriče se svega: rezidencije, korporacije, financija. Sve, uključujući obitelj, poslano je Sofiji. Nemate pravo na ovo područje.“ Carmen je problijedila. To je nemoguće! „Ja sam njegova supruga!“ „Ne“, rekao je Esteban tihim glasom, uzimajući dosje iz kolica u vozilu. U braku ste i imate pravo na dio zakonskih sredstava, ali stan i imovina su podijeljeni između djeteta i vas. Ako pokušate ponovno nauditi, poslat ću vlasti da vas prate. Roberto je stisnuo šake, ali Esteban je već zgrabio mobitel. „Hajde, želiš li da sada pozovem policiju ili da idem na policiju?“
Carmen se tresla, strah i ljutnja su joj izlazili s usana. Na kraju je pogledala Sofiju i rekla nešto nerazumljivo prije nego što je ušla u rezidenciju. Kasnije su javno izložili svoje stvari i otišli bez riječi u kišnoj noći. Sve to vrijeme Sofija je čvrsto držala kaput koji joj je Esteban dao. Nije mogla vjerovati da odlaze. Kad je ulaz u rezidenciju bio zatvoren, Esteban je slijedio mladu damu dolje na pod i dao joj med koji je pronašao u zemlji. Ovo je rezidencija koju trenutno imate. Nadgledat ću vaše… Vrati se i pobrini se da se ne vratiš sam. Zbor joj je sišao niz obraz, ali to je bio utješni zbor, zbor koji je pružao olakšanje. “Hoćeš li živjeti ovdje?” “Uvijek ću biti ovdje kad ti zatrebam”, rekla je.
Imat ćemo njegovatelja, učitelja i sve što ti je potrebno. Tvoj otac se nadao da nećeš razviti strah. Sljedećih dana, Esteban je preuredio cijelu rezidenciju. Kuća je na kraju postala obiteljska rezidencija – bila je ispunjena toplinom i poštovanjem. Na dan koji bi bio sretan za Ricarda, Sofijina radost se povećala kad je osobno otvorila vrata, znajući da je na sigurnom. Kasnije, nakon što je primila diplomu, Sofija je Estebanu predala dokument koji je držala u ruci. “I to se smatra tvojim postignućem”, rekla je s osmijehom.
Pokazao si mi da nisam sam i da sam to dostojan. Esteban je samo kimnuo, ali su mu oči još uvijek sadržavale suze. Tvoj otac se nadao da ćeš postati utjecajan. To si postigao. Tog dana, u velikoj rezidenciji koja je prije služila kao strašno mjesto, održano je slavlje. I unutra je Sofija shvatila da je pravda zadovoljena.