Moja kći je oduvijek pokazivala izraziti egoizam i ravnodušnost prema meni. Svjetlana nikad nije slušala moje savjete, niti je uzimala u obzir moje mišljenje, ali nedavno je njezina drskost i netaktičnost dosegnula vrhunac. Svjetlana je sa suprugom počela živjeti kod mene nakon vjenčanja. Nas troje smo živjeli u trosobnom stanu koji mi je ostavio suprug. Jednog dana, moja kći je pokazala svoju “pamet”:
– Mama, – kaže, – mi se s Aleksejom planiramo preseliti u drugi grad zbog posla, i morat ćemo tamo kupiti stan. – Pa, makar u Ameriku, kakve to veze ima sa mnom? – slegnula sam ramenima. – Želimo prodati ovaj stan kako bismo za novac kupili kuću u drugom gradu.
Od njenih riječi, oči su mi skoro ispale… kako to prodati?! Nisam namjeravala prodavati ni centimetar svog doma. – A gdje mi onda predlažeš da živim? S vama u drugom gradu, ili što?
– Naravno da ne, ne možemo to priuštiti. U domu za starije osobe. Naći ću ti dobar smještaj. Vidjet ćeš – neće ti biti dosadno.
– Neće mi biti dosadno, jer nikamo iz ove kuće ne idem. Ovo je moj dom, ovdje planiram živjeti cijeli život. Ako vam se ne sviđa – put vam je slobodan, nitko vas ovdje ne zadržava.
Vidjela sam kako je zet počeo crvenjeti od bijesa zbog mojih riječi. Ali nisam odustajala. Nedugo nakon tog incidenta otišla sam kod javnog bilježnika i napisala oporuku u kojoj moja kuća nakon moje smrti prelazi u vlasništvo općine. Kada su saznali za to, kći i zet su se spakirali, nazvali me ludom i otišli. A ja sam se obradovala… Takvi rođaci mi uopće nisu potrebni.