Roditelji u većini slučajeva vole svoju djecu najviše na svijetu i žele im sve najbolje te se brinu za njih. Međutim ima i onih koji manipuliraju svojom djecom da bi se okoristili na neki način.
Ostat će slijepa koliko god ja odaberem. – Riječi koje je Isabella čula te noći ponavljale su joj se u glavi nakon što je gospodin Westbrook spustio slušalicu. Dvorac Westbrooke izgledao je kao fantastična građevina: mramorni podovi, kristalni lusteri i vrt koji je mirisao na ruže. Koliko god privlačno izgledao izvana, postojalo je nešto skriveno. Evelyn, koja je bila lijepa i imala je rijedak talent za glazbu, bila je dobro poznata u selu – rođena je slijepa, poslušna i mlohava, što je predstavljalo obiteljsku tragediju.
Međutim, Isabella nije mogla ignorirati ono što je primijetila tog jutra: Evelynini ručno crtani potezi kao da imaju određenu svrhu: ruža je prikazana kao da je zapravo može vidjeti. “Nemojte reći mom ocu”, šapnula je mlada djevojka dok je zatvarala bilježnicu. U tom trenutku, Isabella je shvatila da se prava istina može razlikovati od uobičajeno predstavljene verzije. Što je više razmišljala, stvari su joj se činile čudnijima. Zašto zavjese uvijek moraju biti navučene, unatoč orijentaciji sobe?
Zašto su razgovori osoblja od interesa završili čim se spomenulo Evelynino ime? Te večeri, tijekom čišćenja blagovaonice, prekinula je Jonathanovu raspravu o nečemu jezivom: “Ne smije znati. Ako se otkrije prava istina, sve što sam izgradila doći će do katastrofalnog završetka.” Isabellin pogled je podivljao, ispustila je tkaninu i uzdahnula. Što je to što bi uzrokovalo pad cijelog milijarderskog carstva I zašto bi itko želio prisiliti svoje dijete da živi u mraku – doslovno ili metaforički?
- Sljedećeg jutra, dok je donosila doručak u Evelyninu sobu, Isabella je donijela odluku. Neće samo održavati kuću, već će otkriti tajnu. Međutim, ono što će susresti promijenit će ne samo Evelynin život, već i njezin vlastiti… Evelyn je tog jutra sjedila kraj prozora, duga kosa joj je padala preko glave. Isabella je stavila pladanj s hranom za doručak na pod i ostala stoička, kao da nema što znati. “Ovdje sam da vam donesem doručak”, rekla je tihim glasom. Evelyn je pristala. „Hvala. Možda želiš ostaviti to.“
Međutim, Isabella nije odustala. Znaš, počela je nježno, nekad sam uživala u crtanju. Promatrala sam tvoje ruže… Bile su iznimne. Evelyn se smirila. „Rekla sam ti da ne raspravljaš o tome.“ „Neću nikome reći“, rekla je Isabella. „Ali moraš mi reći – zašto se pretvaraš da si slijepa“ Tišina je bila dovoljno duga. Napokon, Evelynine su se oči otvorile, bile su potpuno plave, sa sjajem, ispunjene tugom. „Jer to je ono što moj otac preferira. Ako sazna za tvoje znanje… mogao bi te otpustiti. Ili još gore.“
Isabella je zauzela mjesto nasuprot nje. Velyn, nitko te ne bi trebao držati u mraku. Doslovno.“ Mlada dama je tada prvi put ispričala svoju priču. Način na koji ju je otac učio da hoda po kući zatvorenih očiju, način na koji ju je uputio da nauči Brailleovo pismo i nikada ne raspravlja o bojama. Komentirao je da je to korisno za mene. Da je svijet barbarski i da me na ovaj način štiti. Isabella je podnijela mnogo kritika. Kakav otac može reći svom djetetu da je to učinio?
U sljedećim tjednima, Isabella je počela istraživati. Primijetila je da je Jonathan sudjelovao na tjednom sastanku s pravnim timom u četvrtak. U knjižnici je pronašla dosje s medicinskim dokumentima – Evelynina oštrina vida bila je savršeno adekvatna. Jedne večeri, dok je Jonathan bio odsutan, Isabella je posvetila Evelyn vrtu. “Zatvori oči”, objasnila joj je. Sada ih otvorimo. Evelyn je prvo promatrala zvijezde. Oči su joj bile ispunjene emocijama. Ovo… ovo je plavo, šapnula je, gledajući u nebo. Nisam shvaćala da je to tako zapanjujuće.
Taj trenutak bio je katalizator za ustanak. Evelyn je počela vježbati svoju sposobnost gledanja pred ogledalom, čitanja knjiga i zapisivanja svih informacija koje je dobila o boji i svjetlosti. Međutim, tajna neće moći dugo ostati skrivena. Jednog dana, Jonathanov neočekivani ulazak u sobu. Vidio je Evelyn kako stoji pred ogledalom, širom otvorenih očiju, dok Isabella drži uređaj za bojanje. Lice mu je postalo tamnije. Rekao sam da nikada nećeš… zarežao je. Dosta, oče! Evelynin glas se prvi put pojačao. Završila sam s tvojim lažima! Jonathan je stao, zbunjen.
Njegova kći mu se nikada nije suočila. Ako me ponovno zapečatiš u mraku, rekla je tiho, ali s čvrstoćom koja se mogla čuti, “reći ću novinarima.” Obavijestit ću sve. Znaš da će te prožderati. Jonathan je osjećao i ljutnju i strah, ali i uzbuđenje. To je bio prvi put da je izgubio živce. Te večeri, Isabella je skupila sve svoje stvari. Bila je svjesna da nije dobrodošla. Međutim, prije nego što je otišla, dala je Evelyn poruku koja je opisivala svijet. Tvoj je.
Mjesec dana nakon toga, Isabella je primila pismo u kojem je opisan Evelynin upis u umjetničku školu. Na fotografiji je bila mlada dama sa širokim osmijehom; ispod nje je bila napisana posebna poruka: prvi eksponat bio je posvećen osobi koja mi je podarila vid. Isabella je plakala, ali ovaj put od radosti.