Jedan čovjek je živio sam sa svojim sinom nakon što mu je supruga preminula ili je bar vjerovao u to. Međutim jednog dana je dječak došao iz škole i rekao ocu da je tamo vidio svoju majku.
„Tata, danas sam vidio mamu dok sam bio u školi. Preporučila mi je da se više ne vraćam u tvoju kuću. Skamenio sam se. Tetrapak soka mi je gotovo bio izgubljen u rukama. Moj sedmogodišnji sin, Liam, preuzeo je inicijativu i stao ispred mene za kuhinjski pult, ruksak mu je bio napola pun, a kravata iskrivljena. Spustio sam se dolje da ga promatram očima. „Što si rekao, dečko?“ „Vidio sam mamu“, rekao je svečano.
U školi. Imala je plavu haljinu. Savjetovala mi je da ne otkrivam tajnu. Međutim, doći će do mene uskoro. Srce mi je potonulo. „Liame… Očito je da je mama Raj, je li tako?“ Nasmiješio se, čelo mu se iskrivilo. Međutim, zapravo sam je vidio. Pravila se da se smiješi. Slično slici. Spomenuo je sliku na kaminu. Te večeri, dok sam spavao, sudjelovao sam u utjesi u dnevnoj sobi. Skupio sam prašnjavu kolekciju dosjea iz ormara: Emily Harris – Slučaj #2379-AD.
Nisam ga posjetio više od godinu dana. Unutra – fotografije mjesta nesreće, osobna iskaznica, nekoliko oštećenih komada nakita. Međutim, nije bilo obdukcije. Nije bilo otisaka ruku. Samo DNK provjera s leša kojeg nikada prije nisam vidio. Kasnije me prekinula misao koja me natjerala da odmahnem glavom: što ako to nije bila ona Sljedećeg dana nazvao sam svog nadzornika i zatražio slobodan dan. Odvezao sam Liama do škole koja se nalazila preko puta ulice i čekao.
- Djeci je bilo dopušteno ući, roditelji su sudjelovali u razgovoru, a učitelji su ih nadzirali. Nakon toga, oko 10:15, promatrao sam je. Imala je dugi, tamnoplavi kaput. Kosa joj je bila stisnuta, ali profil… Bože, to je bila ona. Istrčao sam iz vozila, prestigao ulicu. Srce mi je lupalo kao tamburin. Međutim, kada sam stigao do ograde, nestala je. Cijeli dan sam putovao do škole, zavirujući u učionice, hodajući igralištem.
Morao sam se pojaviti. ludo. Na kraju sam se raspitao o statusu prijema novih učitelja, volontera – bilo koga. Ispričali su se i pristojno odbili zahtjev. Kad je zazvonilo posljednje zvono, zamolio sam Liama da mi pomogne pronaći je. Odveo me je do male živice unatrag, iza škole. “Ovdje”, rekao je tihim glasom. “Smještena je kraj drveta.” Objasnila mi je da me cijeni. I da nemam povjerenja u gospodina Ellisa.”
Osjetio sam jezu koja mi je prošla kralježnicom. Gospodin Ellis. Ravnatelj škole. Te noći nisam mogao zaspati. Izvadio sam sve papire iz dosjea i počeo proučavati svaki aspekt. Tko je prepoznao leš? Samo mrtvozornik. Tko je izdao smrtovnicu? Policija. Ali nema lica, nema konačne slike. Sljedećeg dana nazvao sam detektiva koji je istraživao slučaj. Želio sam da ponovno otvorite dosje, pa sam to rekao. “Koji je razlog za sada” upitao je. Jer vjerujem da je još uvijek živa.
Nastala je tišina. „Svjesni ste što to implicira, zar ne? Ako ste u pravu, netko drugi će sve organizirati.“ Moje su misli slijedile upute ravnatelja. Njegov neobičan osmijeh, način na koji je stalno govorio da je ovdje zbog Liama. Nisam mogla dopustiti da se ovo nastavi. Sljedećih nekoliko dana pratila sam ga.
Često sam ga vidjela kako odlazi iz školskog dvorišta. Jednog dana pratila sam ga do doma za starije osobe na kraju grada. U dvorištu, iza zavjese, uočila sam siluetu žene. Srce mi je zastalo. Ona je bila to.