Na svijetu postoji veliki broj ljudi koji su ekstremno siromašni i koji nemaju šta da jedu. Sa druge strane velika količina upotrebljive hrane se baca u smeće a jedna mlada žena je odlučila da je iskoristi.
Gotovo 22 sata, Ella kuca na stražnja vrata restorana s Michelinovom zvjezdicom. Pregača joj je bila prekrivena uljem, ruke su joj se tresle, a glas joj je bio jedva čujan. „Dopustite mi… ima li još hrane?“ Za nju je to bila samo još jedna noć. Čovjek koji je promatrao iz sjene bio je početak nečega što će iz temelja promijeniti sve što je vjerovao da zna. Lucas Hartford, izvršni direktor Cordon Bleu Enterprisesa, nije trebao biti prisutan te večeri.
Nadao se najboljem, najučinkovitijoj disciplini i izvrsnoj usluzi. Umjesto toga, vidio je mladu ženu kako tiho pokušava pronaći ostatke hrane. Kasnije je upitao pomoćnog kuhara: „Tko je to?“ „Ella, gospodine. Ona radi u praonici rublja koja je dva bloka dalje. Povremeno nas posjećuje tjedno. Nikada ne traži novac. Samo hranu koju bismo bacili.“
Te večeri Lucas nije uspio ući u svoje vozilo. Slijedio ju je. Ella je brzo hodala, noseći papirnatu vrećicu u kojoj je, činilo se, bilo blago. Prošla je pored ulaza u podzemnu željeznicu, putovala je mračnim uličicama i konačno stigla do stare zgrade s klimavim stepenicama. Udarila je povjerljivim tempom i govorila tihim glasom. Vrata su se otvorila i mali dječak ju je krenuo maziti. Lucas je ostao ukočen.
- Sljedećeg dana zauzeo je svoj položaj u svom staklenom uredu s pogledom na obris Manhattana i vjerovao da ništa više neće biti isto… Te ga slike nikada nisu napustile. Nije mogao jesti ni spavati. Prikazao je mladog dječaka s ne više od nekoliko centimetara udaljenosti između njega i Elle, ali to je bila njegova jedina radost. Tko je on? Zašto je ona živjela u toj zgradi, koja je izgledala napušteno? Poslijepodne je delegirao svoju asistenticu da dalje istraži. Ponio je fascikl sa sobom: Ella je imala 24 godine, imala je posao i nikada nije prekršila zakon.
Dječak? Nije imala braće po imenu Henry. Bila mu je majka. Muškarčev otac nije se pojavljivao u priči prije nego što se dijete rodilo. Ella se sama brinula o svemu – školarina, lijekovi, škola. Međutim, posljednjih mjeseci borila se s dugovima. Nedostajalo joj je vremena za tri posla, pa je večernje sate posvećivala skupljanju hrane koja bi inače bila bačena. Lucas je doživio nešto što dugo nije – žaljenje.
Njegova korporacija izdvajala je tisuće dolara za svaki dan marketinških kampanja, a njegovi restorani bacali su dovoljno hrane da prehrane 20 obitelji. Sljedeće večeri ponovno ju je slijedio, ovaj put pruživši ruku prema njoj. “Ella” rekao je tihim glasom. Ona se zanjihala, s rukama na bokovima. Pitao ju je tko je i predstavio se kao Lucas Hartford. “Posjedujem restoran.” Oči su joj se povećale. Ako sam izazvala kaos, molim vas… “ne”, prekinuo ju je. “Namjeravam…” “Vidi kako mogu pomoći.” Prvi put nakon dugo vremena, netko ju je uzeo i pitao o njezinoj priči. I slušao. Do konačnog zaključka.
U sljedećim mjesecima, Lucas je pokrenuo inicijativu za doniranje hrane iz svojih restorana. Pokrenuo je partnerstvo sa skloništima, osnovao fond namijenjen samohranim roditeljima i zaposlio Ellu kao direktoricu projekta. Ella je prvi put nakon godina mogla mirno spavati. Dječak je dobio stipendiju za pohađanje škole, nova odjeća im je dostavljena na vrata i na kratko vrijeme svijet je postao suosjećajniji.
Međutim, nešto jedinstveno se dogodilo i kod Lucasa. Njegov dnevni protokol – rasprave, grafikoni, pregovori – činilo se da nema sadržaja. Sve više vremena posvećivao je terenu, skloništu i susretima s ljudima koji će postati samo ime na papiru. Jedne večeri, dok su Ella i njezino dijete večerali u novoj kuhinji, sudjelovao je u obnovi nove kuhinje.
Lucas je sudjelovao u raspravi. Mališan je rekao: “Mama, više se hvali nego prije.” Ella se pretvarala da se smiješi. Sada je Lucas pogledao dijete i sebe, prepoznavši da prvi put u životu nije bio samo poslovni čovjek. Bio je dio nečega što je imalo smisla.