Jedan muškarac je hospitalizovan zbog povreda koje je zadobio u saobtaćajnoj nesreći i dok je ležao u bolnici primjetio je čudno ponašanje mlade medicinske sestre koja ga je obilazila noću.
Zbog slomljene noge u prometnoj nesreći bila sam prisiljena ostati u bolnici više od mjesec dana. Bolnica u Quezon Cityju bila je prenatrpana tijekom dana, ali je noću postajala izrazito tiha. Moja soba bila je skromna, osobna, a jedini izvor svjetlosti bio je iz hodnika. Prve noći primijetila sam nešto neobično. Oko ponoći, vrata su se počela otvarati bez zvuka i primljena je mlada sestra po imenu Aira. Tijekom dana bila je obzirna i osjetljiva, donosila mi je lijekove i procjenjivala moje zavoje, ali noću se ponašala drugačije.
Nije palila svjetlo niti provjeravala aparate; jednostavno bi stajala kraj mog kreveta u potpunoj tišini. U početku sam pretpostavljala da je to dio njezina posla, da se pobrine da čvrsto spavam. Međutim, kako su noći prolazile, počela sam shvaćati da to stalno radi u isto vrijeme. Povremeno bi sjela na stolicu i dugo me promatrala. Počela sam osjećati kako mi se koža rasteže dok sam čula tihi zvuk vrata. Jedne večeri odlučila sam se pretvarati da spavam kako bih ga mogla izbliza promatrati.
Bila sam mirna, srce mi je lupalo u prsima dok sam čekala zvuk brave. I kao što sam i očekivala, točno u ponoć, vrata su počela škripati i Aira je ušla. Pružila je ruku prema krevetu, stavila mi ruku na čelo, kao da provjerava temperaturu, a zatim je sjela na stolicu. Čula sam ga kako govori jezikom koji nisam mogla razumjeti – koristio je riječi slične molitvi, ali ipak jezive, monotone. Nakon toga, izvadila je malu drvenu posudu iz ruksaka i polako je otključala. Kroz smanjeni volumen trepavica, promatrala sam ga kako vadi mali komad papira i stavlja ga na stol blizu mog kreveta.
- Usne su joj se još uvijek pomicale, pa je soba odjednom postala hladnija. Nakon toga, iznenada je podigla glavu i pogledala me izravno, kao da je prepoznala da još spavam. Oči su joj bile drugačije – bile su tamne i ispunjene nečim što nisam mogla opisati. Sljedećeg jutra više nisam mogao uzimati lijekove, pa sam odlučio potražiti drugu medicinsku sestru kako bismo razgovarali o Airi. Medicinska sestra te noći… je li uvijek prisutna uz pacijentov krevet do ponoći? upitao sam.
Medicinski sestra me zbunjeno pogledala i rekla: “Koja noćna sestra” Na ovom odjelu u ponoć nije prisutna nijedna druga medicinska sestra osim mene. Krv mi je krenula. Nisam znao je li me izmotavao ili jednostavno govori istinu. Te večeri napetost je porasla, ali sam ipak odlučio glumiti da spavam. U ponoć, ista priča. Aira je prišla, sjela na stolicu i uzela još jedan komad papira iz kutije. Ovaj put sam preuzeo inicijativu i odjednom pregledao okolinu. “Aira!” viknuo sam. Nije zadrhtala. Samo me pogledala i bezbrižno rekla: “Ne moraš se bojati.” Ruka mi je kliznula preko čela i hladnoća je kao da je nestala. “Što pokušavaš?” upitao sam mlitavo.
Tiho je komentirala, a zatim sjela bliže. „Moj brat je preminuo u ovoj bolnici“, rekla je. Bio je sam, nitko mu se drugi nije pridružio. Obećala sam da nijedan pacijent nikada neće morati umrijeti sam, a zatim se vratiti u smrt. Pokazala mi je papiriće, na svakom je bilo napisano ime preminulog pacijenta. Svake večeri dolazim ovdje sjesti i razgovarati o njihovim imenima. Da ih netko drugi doda. Da ne nestanu bez zvuka. Soba je bila duboko tiha, ali nešto se u meni promijenilo.
Umjesto užasa, osjetila sam duboku empatiju. Nakon toga se nisam pretvarala da spavam, već sam joj se pridružila. Sjedila sam i slušala njezin šapat, povremeno s njom spominjući imena. Tjedni su prolazili, a moj oporavak je bio sve brži i brži. Čudno, svake večeri kada bi me posjetila, primjećivala sam smanjenje tjeskobe. Na dan mog otpusta, Aira je stajala na ulazu i rekla: „Zapamtite ovo – kada pričate o preminulima, njihovi životi na trenutak oživljavaju.“
Kasnije, svaki put kad prijeđem preko bolničkog dvorišta, mislim na noći i male komadiće papira. Strah je odavno nestao, a sve što je ostalo bilo je sjećanje na mladu djevojku koja nije uspjela spasiti svog brata, već je umjesto toga odlučila sačuvati tišinu drugih. Shvatila sam da sam svjedočila izvanrednom događaju – nečemu što je možda započelo kao njezina osobna patnja, ali je mnogima postalo utjeha.