Mlada majka koja je nedavno dobila bebu je bila stalno umorna jer se još uvijek navikavala na novi riam i način života. Dok je sa svojom bebom u naručju bila u sobi upša je njena svekrva.
Zagrlila sam bebu i konačno se malo opustila kad su se vrata iznenada otvorila – i prva izjava svekrve bila je nešto što me šokiralo. Bilo je mirno poslijepodne, beba je drijemala na mojim grudima, kuća je imala okus čaja i neko vrijeme sam smatrala da je ovaj dan bez kontroverzi. Moj suprug je bio zauzet i prvi put sam osjećala da imam kontrolu nad svime. Kasnije se svekrva ušuljala neprimjećeno, bez kucanja i bez ikakvih tipičnih ljudskih pravila.
Jednostavno je stajala u hodniku, proučavajući me kao da sam počinila zločin i da nemam unuče. Kretala se oprezno, ali pogled joj je bio hladan i usredotočen poput oštrice. Pogledala je mene, zatim bebu, pa opet mene – kao da u glavi skuplja optužbe. Nakon toga, izgovorila je nešto što je bilo potpuno neočekivano; srce mi je zastalo. Nedostaje ti razumijevanja potrebnog da držiš ovo dijete, rekla je moja svekrva stoičkim tonom od kojeg mi se želudac stegnuo. Ne zato što sam vjerovala da je u pravu, već zato što sam osjetila želju izraženu njezinim riječima.
Nije bio problem. To je bila optužba. Napad. Instrument koji je željela upotrijebiti da mi naudi. Nisam odmah odgovorila. Bila sam presretna, iscrpljena i nisam mogla spavati zbog tjedna napornog rada pokušavajući biti dobra majka u njezinim očima. Prišla mi je bliže, gotovo u mom smjeru. „Vidi kako joj je glava postavljena. Razmisli kako je držiš. Jednog će dana propasti.“ Te su me riječi probole u srce. Ne zato što ih podržavam, već zato što sam se trudila da sve bude savršeno tijekom dana i noći. Nisam spavala. Nisam jela. Nisam razmišljala ni o čemu osim o bebi. Mogu je držati koliko god je to moguće, rekla sam drhtavim glasom, pokušavajući ostati mirna.
- Smijeh svekrve bio je kratak i podrugljiv, bez ikakve temperature. „Da, naravno. Zato i dalje plače“, rekla je, a zatim me pogledala kao da očekuje da ću se predati. U tom trenutku shvatila sam što je htjela postići – htjela me uništiti. Želi me natjerati da se predam, da odustanem i da preispitujem sebe. Dosta“, rekla sam, ali me je prekinula mahanjem ruke. „Ne, vjerovat ćeš mi. Moj sin mi je gotovo objasnio da si iscrpljena“, rekla sam mu – pa, očito si iscrpljena kada ne znaš što bi trebala učiniti. Trebaš nadzor. Trebaš nekoga tko će te uputiti kako odgajati ovo dijete.“ Dok je govorila, približila se bebi, otvorila je ruke i rekla: „Uzmi to od mene.“
Osjetila sam kako mi se svaki dio tijela steže. Kao da mi je netko pokušao uzeti dijete iz naručja. Instinktivno sam se povezala s njom. Nećeš komunicirati s njom“, rekla sam mirno, ali čvrsto. Svekrvina majka se ukočila. Pogled joj se promijenio. Izgledalo je kao da je netko prigušio svjetlo u njezinim očima, time povećavajući tamu. Što misliš pod time – neću komunicirati s njom? Upitala ga je tonom koji je bio i šokantan i uvredljiv. “Moj dječak je otac ovog djeteta.” Ja sam njezina obitelj. Ti – ti – tada su ulazna vrata postala dostupna. Muž. Vratio se ranije.
Stajao je u hodniku, razmišljajući o događaju: ja s bebom u naručju, suze koje su mi tekle niz lice, što je možda izazvalo izljev bijesa, njegova majka ispred mene, s rukama u zraku kao da pokušava nešto zgrabiti od mene. “Što se ovdje događa” upitao je. Majka supruge nije oklijevala ni sekunde. „Sine, moraš odmah uzeti dijete. Ne može ga uhvatiti. Pogledaj je. Gledaj kako ga drži.“ Pozdravio me, promatrao bebu i sve mi objasnio. Promatrao je kako mi se brada trese. Promatrao je kako mi se vrat napinje. Promatrao je kako su mi oči ispunjene užasom, ali ne djetetovim užasom, već je imao užas od bebe. Od njegove majke.
Trenutno kasnije, tiho, ali snažno je progovorio: „Što pokušavaš?“ Okrenula se cijelom svojom glavom prema njemu. „Ja preuzimam inicijativu da učinim ono što ti nećeš. Čuvam ovo dijete.“ Nakon nekoliko godina, počeo joj je češće govoriti. Tom djetetu ne treba spašavanje. Treba mu harmonija. To ne možeš imati dok provaljujemo u našu kuću i napadamo našu suprugu. Svekrova majka se ukočila. Oči su joj bile pune suza, ali ne od boli, već od nedostatka poštovanja.
Sad je podržavaš? Suprotno svojoj majci? “U moje ime, tko te je usadio?” Muž je jednostavno uzdahnuo, duboko udahnuvši, poput nekoga tko je dugo spavao. Mama, izlazi. Sad. I ne vraćaj se dok se ne ispričaš. Svekrva ga je promatrala sa mješavinom prezira i divljenja, kao da je svjedočila najvećoj izdaji. Ti… Puštaš me? “Da”, rekao je jednostavno. Kako bih održao mir u mojoj obitelji. Pokušala je ponovno: “Samo sam htjela najbolje…”„Ne“, prekinuo ju je. Željela si kontrolu. Zastala je nekoliko sekundi, pogledala nas oboje, a zatim otišla bez riječi.
Kad su se vrata zatvorila, zaplakala sam. Moj suprug me zagrlio, stavio mi ruku oko vrata i rekao, gotovo je. Više neće nauditi ni tebi ni bebi. Tada sam prvi put osjetila mir, mir koji nikada nisam osjetila otkad sam postala roditelj. Te večeri prepoznala sam nešto važno. Ženina sposobnost da izdrži nije određena količinom štete koju može pretrpjeti. Međutim, koliko može zaštititi ono što voli, nije jasno. I prvi put sam shvatila da sam sposobna za to.