Na žalost u svijetu posebno u velikim gradovima posdtoji veliki broj beskućnika ljudi koji su imali nesretnu sudbinu i koji sada žive na ulici. Oni imaju saosjećanja prema svima pa i prema životinjama.
Večer je bila mračna. Termometar je pokazivao minus 10, ali hladan, oštar vjetar prelazio je kroz slojeve oštećene odjeće. Jakov i Bobi bili su smješteni u svom uobičajenom položaju, zajedno na ulazu u napušteni trgovački centar, preko puta blistavog, luksuznog hotela “Grand Continental”. Jakov je spavao na kartonu, ali Bobi, mali, žuti mješanac, nastanio se s njim, dijelili su istu toplinu. Tog jutra, Jakov se probudio drhteći. Bobby je kašljao. To nije bilo korisno.
Pas je bio sve što je Jakov imao, jedina motivacija da se budi svako jutro bio je pas. Posjedovao je psećeg pratioca i stariju, tanku dlaku, ili dlaka nije bila namijenjena psu. Video prikazuje drhtavo ponašanje psa dok mu je dah još uvijek maglovit u ranom jutarnjem mrazu. Polako je skinuo kaput. To je bio jedini odjevni predmet koji ga je štitio od hladnoće. Odmotao ga je, a zatim ga omotao oko Bobija. “Evo, mornaru”, uzviknuo je Jakov drhteći. “Ne treba mi.” Ja sam otporna.” S druge strane, na petom katu hotela Grand Continental, Elena se smjestila kraj svog prozora.
Imala je uspješan posao, bila je mirna i sabrana, ali bila je u dvorcu na važnom poslovnom razgovoru. Pila je čaj i promatrala ranu buku, razmišljajući o ulaganjima. Ili je skrenula pogled. Promatrala je prizor na pločniku: čovjeka u jadnom stanju, samo s remenom i kaputom. Ovaj prizor bio je tipičan za veliki dvorac. Zar Elena nije mogla skrenuti pogled? Jednom se beskućnik sagnuo i pomazio psa po glavi. Psu se podigla glava i on mu je polizao lice. Međutim, iza ugla se pojavio predmet iz njezine prošlosti. Usredotočila se na psa. Bio je žut, s tamnim tragom na lijevom oku koji je također bio slomljen, iskrivljen; uho je, međutim, stajalo u čudnom položaju.
- Elena je izgubila svoju posudu. Staklo je udarilo u mramor u njezinoj sobi, zar nije bila zabrinuta Bobby. Njezin muž. Njen suprug je preminuo prije pet godina, a tu je bio i pojas koji je svih ovih godina pokušavala pronaći. Odmah je uzela kaput i torbicu. Srce joj je u prsima lupalo nepravilno. Nije to bila samo slučajna koincidencija. Ovo je bio njen život, koji je izvršavala brzinom od 10. Morala je stići do baze prije nestanka. Elena je pobjegla kroz rotirajuća vrata hotela, ignorirajući zbunjene poglede zaposlenika. Njezin skupi kofer udario ju je u kuk dok je prelazila šest traka bez taksija, sve za peni. Adrenalin joj je kolao venama. Morala ga je sresti.
Pronašla ih je na točnom mjestu gdje ih je ostavila. Jakov je sjedio s glavom preko ramena, ali Bobi je spavao, skriven u kaputu. Kad je stigla, Jakov je odmah postao neprijateljski raspoložen, zgrabio je psa i zaštitio ga. Što želite? Bježite odavde! Ne možemo ništa nabaviti! “Neću ništa uzeti”, rekla je Elena, teško dišući. Samo želim promatrati psa. Molim te.” Jakov se nije uspio braniti, vjerovao je da bogata žena samo pokušava ismijati njegovu patnju. Elena je shvatila da to mora pokazati. Sjela je na hladni beton, ignorirajući svoj skupi kaput i najlonke.
Poznajem ga, rekla je tiho. Znam njegovo ime. Zove se Bobi. Ima tamni trag iznad lijevog oka i oštećeno, krivo uho. Jakovljeva bljedoća se povećala. Nitko to ne bi znao. “Mornaru!” uzviknula je, koristeći terminologiju koju je pokušavao njezin suprug. Pas, koji je prije spavao u kaputu, odjednom je podigao glavu. Pogledao je Elenu, ali se onda našalio, skinuo kaput i počeo se njišati, ismijavajući je. “Oh, dragi moj Bobbi”, rekla je Elena, grleći psa, “bobbi, najdraži moj!” Jakov je primijetio s potpunim neuspjehom. Shvatio je da će izgubiti svog suputnika. “Molim vas, Vaša Visosti”, rekao je. Ne dopustite da vas uništi.
On je jedini razlog… Ja živim.” Elena je obrisala suze i promatrala Jakova. Promatrala je beskućnika slomljene, smrznute osobnosti koji se skinuo kako bi ugrijao svoju kantu. Pokušavam pronaći Bobija već pet godina, rekla je. “Nestaje kad mi suprug umre. On je jedina osoba s kojom sam se povezala u posljednje vrijeme. Ili… neću vas oboje razlikovati.” Jakov nije bio siguran. “Moj suprug bi te cijenio”, rekla je Elena, zauzimajući stav. Skinuo si kaput kako bi ga spasio. Međutim, on mi je više puta spasio život. Pogledala ga je ravno u oči. “Neću odvesti Bobbyja.”
Hoćete li vas dvoje otići? Idemo, Jakove. Ustani.” Pružila mu je ruku. Otišli su u hotel, ali nitko od zaposlenika hotela nije se zainteresirao za njih. Tamo, u konferencijskoj sali, Elena je pozvala svog odvjetnika. Odbila mu je dati novac. Dala mu je mjesto, kuću sa starim, praznim prostorom koji mu je dostupan za život, i punu odgovornost nad Bobijem. Nakon što su Bobijeve kronične bolesti izliječene, Jakov se te noći probudio u toplom krevetu. Bobi je spavao na debelom jastuku pored njega.
Više se nije morao brinuti o minus deset. U 10 minus deset, beskućnik je donirao svoj kaput kako bi sklonio psa. Nije shvatio da ga žena čiji je život pojas prije štitio promatra s prozora hotela. Međutim, ova žena im je oboma koristila pružajući im smještaj.