U današnjem članku vam pišemo na temu životnog puta i duhovnog nasljeđa Prepodobnog Joanikija Velikog. Riječ je o svetitelju čija se priča prenosi vijekovima i koji je svojom skromnošću, hrabrošću i dubokom vjerom ostavio trag u srcima mnogih.
Prema predanju, Prepodobni Joanikije rođen je u mirnom seoskom kraju, u Marikatiju na području Vitinije. Poticao je iz jednostavne porodice; otac Miritrikije i majka Anastasija podizali su ga u duhu poštenja i pobožnosti, ne sluteći da će njihov sin jednog dana biti poštovan kao veliki čudotvorac i uzor monaškog podviga. Joanikije je od malih nogu pokazivao sklonost ka povučenosti i duhovnoj sabranosti. Kao dječak čuvao je ovce, ali to mu nikada nije bila samo obična obaveza. Dok je vodio stado na ispašu, često bi se izdvajao, pronalazeći mir u tišini prirode, gdje je provodio sate uronjen u molitvu. Čak je i svoje ovce štitio tako što bi stado opasao znakom krsta, vjerujući da ih tako čuva od lutanja. Već tada se nazirao njegov budući put – put čovjeka koji svijet posmatra srcem, a ne samo očima.
Kako je odrastao, život ga je odveo u sasvim drugom smjeru. Stupio je u vojsku, gdje je pokazao neobičnu hrabrost i postojanost, naročito u borbama protiv Bugara. Ratne okolnosti otkrile su njegovu unutrašnju snagu, ali i naglasile da je u njemu uvijek živjela smirenost koja nije pripadala samo vojničkom pozivu. Iako je bio sposoban ratnik, njegovo srce je tragalo za nečim dubljim i tišim od vojnih pohoda.
- Nakon služenja u vojsci, Joanikije je donio odluku koja će obilježiti ostatak njegovog života – povukao se na Olimp Azijski i tamo primio monaški zavjet. To nije bio nagli Preokret, već prirodan nastavak puta koji je započeo još dok je kao dječak razgovarao sa Bogom među pašnjacima. Na Olimpu se potpuno predao podvižništvu, odlučivši da svoje dane provodi u molitvi, skromnosti i odricanju. Njegov podvig trajao je više od pola vijeka, tokom kojeg je mijenjao mjesta boravka, ali ne i duhovnu odlučnost.
U tim dugim godinama asketskog života Joanikije je stekao darove koji su, prema predanju, dolazili kao odgovor na njegovu izuzetnu vjeru i posvećenost. Ljudi su vjerovali da liječi različite bolesti, oslobađa od nevolja, izgoni demone i donosi mir ljudima koji su se nalazili u patnji. Posebno se govorilo o njegovoj sposobnosti da ukroti divlje životinje, posebno zmije, kao i o tome da je mogao preći preko vode kao da hoda po čvrstom tlu. Pričalo se i da je postajao nevidljiv kad bi to bilo potrebno, te da je imao dar proricanja budućih događaja. Ipak, uprkos svemu tome, ostao je čovjek nevjerovatne skromnosti. Njegova krotkost i smirenost bili su jednako poznati kao i njegova čuda.
Spominjalo se i da je izgledom bio snažan, gotovo divovski, ali da se iza te spoljašnje snage skrivao duh koji nikada nije težio moći, već predanju i služenju. Bio je aktivan u životu Crkve i pratio njene izazove kroz vrijeme. Tokom burnog perioda ikonoborstva, i sam je nakratko posrnuo u nedoumici, ali se ubrzo vratio pravom uvjerenju i postao gorljivi branitelj poštovanja svetih ikona. Njegovo prijateljstvo sa svetim Metodijem, patrijarhom Carigradskim, dodatno govori o njegovom značaju i poštovanju koje je uživao.
- Poživio je 94 godine, ostavivši za sobom priču koja nadahnjuje i danas. Ljudi su smatrali da je njegovo prisustvo donosilo blagoslov i mir, a vjerovalo se da njegova čudotvorna moć nije nestala ni nakon smrti. Mnogi su se obraćali njegovom imenu tražeći pomoć, vjerujući da svetac koji je tokom života nosio teret podvižništva nastavlja pomagati onima koji ga prizivaju u molitvi.
Za vjernike, njegov život nije samo istorijska bilješka nego primjer kako jednostavan čovjek može postati svjetionik duhovnosti, zahvaljujući čistoti srca i upornosti u vjeri. I danas se čita molitva posvećena Prepodobnom Joanikiju Velikom, u kojoj se podsjeća na njegove suze koje su, kako se kaže, natapale pustinju i pretvarale je u mjesto duhovne plodnosti. U toj molitvi se on naziva svjetiljkom, onim koji obasjava svijet svojim djelima i čudima, te se moli da zagovara duše onih koji mu se obraćaju.
Priča o Prepodobnom Joanikiju nije samo legenda, nego poziv da se prisjetimo vrijednosti tišine, molitve, dobrote i skromnosti. Ona podsjeća da snaga ne mora uvijek biti glasna, već da ponekad upravo najmirniji ljudi ostavljaju najdublji trag