Jedna starija žena se jako potrudila da za praznike napravi bogatu trpezu za svoju porodicu i uložila je jako puno truda rada vremena i ljubavi u taj posao da bi je njena snaha ponizila.
Sate sam posvetila kuhanju božićne večere sama. Međutim, kad sam čula što je moja šogorica rekla svojoj prijateljici, srce mi je eksplodiralo. Božić je tradicionalno moje doba godine. Pekla sam kolače, puževe i pripremila ručak za cijelu obitelj. Moj sin, njegov suprug, njihovi prijatelji, svi su došli k meni. Bila sam sretna, čak i kad sam zaspala od napora nogu. Ove godine sam pokušala uspjeti češće nego inače.
Nova prostirka za stol, svjetlost svijeća, domaći kruh i stol koji je bio pun hrane. Dok sam spremala posljednje jelo, čula sam glasove u dnevnoj sobi. Moja svekrva, Jan, razgovarala je telefonom i šalila se. “Da, da”, rekla je. “Kuhanje svekrve slično je vojničkom obroku. Međutim, ne brinite – ako ostane hrane, nahranit ćemo pse.” Postavila sam se iza ulaza i osjetila knedlu u grlu. Nisam mogla vjerovati da ju je ona stvorila. Od žene koju sam prihvatila kao svoju kćer. U tom trenutku odlučila sam da više ne šutim, ali nisam vikala.
Izgovorila sam samo jednu izjavu i cijela je soba utihnula. Sjedila sam na rubu stolice u kuhinji, držeći krpu u ruci. Riječi moje snahe odjeknule su u mojoj glavi poput izravnih pogodaka. Ako se ovo nastavi, dat ćemo psima.” Dugo sam šutjela. Trpila sam njezine male provokacije, njezine poglede, njezine izjave u vezi s “tradicionalnom praksom”. Međutim, tog dana… dio mene je zakazao. Nisam osjećala nikakve emocije. Samo sam isplivala na površinu, otišla do pregače i zatim napustila kuhinju.
- Dnevni boravak bio je primamljiv, rasvjeta je treperila, a božićni filmovi… prikazivali su se na televiziji. Jana je sjedila pored mog sina, držala je čašu vina. „Jelena“, rekao sam mirno, „Mogu li te pojesti na trenutak?“ Podigla je pogled s lažnim osmijehom. „Naravno, svekrva.“ Prišao sam joj, stao ispred nje i rekao nešto što su svi čuli i razumjeli, ako ti se nije svidjela moja hrana, nisi je morala jesti. Međutim, znaš da nisam preživio pse.
To sam učinio za svog sina, koji bi volio svaki moj zalogaj. Osim toga, dala si mi unuke za koje si rekla da ću ih imati, ali ih nikad nisi dovela. Tišina. Samo zvuk kamina. Moj sin, Milan, izrazio je nevjericu prema meni. Mama, što to pokušavaš? „Istina, sine moj“, rekao sam. Možda ne želiš uživati u tome, ali tvoj suprug me tjera da se osjećam nepoštovano u vlastitom domu, a ti šutiš. Zato sam rekao nešto važno. Janino crvenilo je bilo duboko. Nisam vjerovala, promrmljala je. Bila je to šala. „Šala“
Pravila sam se da se tiho smijem. „Razumiješ li što znači kada majka čuje da će joj hranu pojesti psi? To nije šala. To je lekcija koja se usredotočuje na činjenicu da sam postala neprimjetna u ovoj rezidenciji.“ Ustala sam, skinula pregaču i stavila je na pult. „Znaš što?“ Više te neću gnjaviti. Hrana je blizu stola. Ako misliš da nije dovoljna, bacite je. Ili je dajte nekome koga želite.“ “Ispunila sam svoju dužnost.” Vratila sam se na svoje mjesto i krenula u spavaću sobu.
Nitko nije progovorio ni riječi. Sudjelovala sam u tihom pokretu. Izvana su se čuli zvukovi razgovora, posuđa i pribora, ali više nisam imala energije za odlazak. Nakon pola sata, vrata su se konačno otvorila. Moj sin je ušao. “Ostani ovdje, mama”, rekao je tihim glasom, “ne možeš tako otići.” “Zašto ne bih?” upitala sam. Vi ste odrasli. Imate osobni život, uz skup navika. Moja prisutnost vas jednostavno inspirira.” Sjeo je na moje mjesto. “Nisam shvatio da je to rekla”, rekao je. Kad si otišla, svi su ostali tihi. Jana se pokušala nasmiješiti, ali nitko nije htio nasjesti.
Znaš li i što je moja kći, tvoja unuka, učinila “Što?” “Ustala je i odnijela pladanj, rekavši tati: ‘Jest ću kod bake. Kod nje je sve ukusnije.’” Suze su počele teći same od sebe. Nisam shvatila da me je mališan čuo. Nakon toga, vrata su se ponovno pojavila. Jana je sjedila na pragu s tanjurom u ruci. „Donijela sam ti večeru“, rekla je. „Bez sumnje“, rekao je. „Ne, molim te“, rekla je tihim glasom. Nisam to namjeravala reći. Samo se povremeno osjećam kao da mi nedostaje sposobnosti da išta postignem. Namjeravala sam izgledati komično. A izgledam glupo. Stavila je svoje posuđe na stol i sjela. „Oprosti“, rekla je iskreno.
„Vjerujem da sam negativno utjecala na svaki aspekt.“ Promatrala sam je i prvi put vidjela nešto što nikada prije nisam vidjela – strah. Ne od mene, već od mojih vlastitih napora. „Znaš, Jana“, rekla sam, „biti žena nije natjecanje. Biti supruga podređenog muškarca nije teško. Nisi mi morala dokazivati da si superiorna. Bilo bi dovoljno da si bila pristojna.“ Zagrlila me. Nisam htjela vjerovati, ali jesam. Kasnije su svi za stolom jeli asiento. Djeca su jela, razgovarala i uživala. Janine tihe riječi napunile su moju šalicu i rekle: “Ovaj put, bako, ja sam ta koja je posluživala. Kunem se – psima se ništa neće dati.”
Pravila sam se da se smiješim i kimnula. Večera u čast praznika nije bila savršena, ali je ipak bila točna jer me podsjetila na ono što sam mislila da sam izgubila: poštovanje. Nekoliko mjeseci nakon proslave mog rođendana, Jana mi je dala malu posudu. Unutra su bile napisane riječi: “Ženi koja mi je usadila osjećaj opreza kada govorim – i ljubav prema domaćoj radosti kada poštujem druge.” Više nije komentirala moju hranu. Te zime sam prvi put saznala za važnost riječi u mjerenju ljubavi – ali onako kako sam ja to razumjela, riječi su bile nebitne.