Jedna majka je doživjela poniženje od sina i snahe koji su prema njoj učinili veliku nepravdu i za praznik su željeli da ona ne izlazi iz svoje sobe. U nastavku saznajte šta se dalje desilo.
Taj Božić je trebao biti izvanredan – moj prvi otkako sam izgubila supružnika. Željela sam samo jedno: da svi budemo zajedno, da uživamo u smijehu naše djece i unučadi, da kuća ponovno postane aktivna kao što je izvorno bila. Rano sam ustala, ispekla pitu, napravila kavu i stavila svijeću pored slike svog pokojnog supružnika. Dok sam skupljala tanjure, čula sam snahu svog supružnika kako uzvikuje: “Ne brini, mama, sjedni malo, odmorit ćeš se.” U početku sam pretpostavila da je ljubazna.
Nakon toga su mi preporučile da legnem i držim vrata sobe zatvorena kako bih izbjegla problem. Nakon pola sata, čula sam šapat svoje supruge u hodniku. Te su mi riječi zvučale kao udarac. Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop dok su se smijeh i glazba iz dnevne sobe probijali. Moj sin se šalio, unuci su trčali, a ja sam ležala kraj kreveta, s hladnim tanjurom uz sebe. Svaka minuta bila je teža od prethodne. Preispitivala sam se što sam pogriješila. Možda sam previše upoznata s njima.
Brinuti se, pripremati se i šutjeti kada me nešto negativno utječe. Kad sam čula snahu svog supruga kako kaže da jednostavno treba prespavati, da se ne mora svake godine ponašati kao svetica, osjećala sam se kao da više nisam dio grupe. Pravila sam se da sam mirna, sjela sam na krevet i promatrala obiteljske fotografije na komodi. Na njoj smo moj pokojni suprug i ja, s našim malim Markom u naručju, dok se on smije. Razmišljam o tome dok se prisjećam cjelovitosti svog života. A sada sam sjedila sama, neželjena u svom domu. Ponekad, prije izlaska sunca, donijela sam odluku.
- Neću se frustrirati, neću vikati, neću bježati. Jednostavno ću otići. Ujutro sam ustala ranije od svih ostalih. Ostavila sam poruku u kuhinji: „Djeco moja, napravila sam pauzu na neko vrijeme. Ne brinite se za mene. Samo zapamtite da dom nije mjesto, već zajednica. Ako je netko prisiljen šutjeti kako bi bio zagrljen, dom više nije njegov dom.“ Skupila sam nekoliko stvari, obukla kaput i tiho zatvorila vrata. Počeo je padati snijeg. Dok sam hodala ulicom, osjetila sam opuštanje kakvo nisam osjetila godinama. Putovala sam u malu planinsku kolibu koju sam naslijedila od roditelja.
Nikome nisam otkrila kamo putujem. Nitko me nije zvao prvih nekoliko dana. Kasnije su poslani prvi pozivi – sin, snaha, a zatim unuci. Nisam odgovorila. Petog dana, netko je pokušao pokucati na vrata noću. Zavirila sam kroz njih i promatrala Marka. Imao je sve karakteristike promrzlog čovjeka, s crvenim očima. Mama, rekao je, glas mu se gubi, „idi kući.“ Nismo shvatili koliko smo te povrijedili.
Bila sam Samo sam ga promatrao. Predvidio si to, sine moj. Nisi obraćao pažnju. Sjeo je i počeo plakati. “Snaha… Žao joj je.” Djeca su za tobom. Objasnila su da Božić nije potpun bez tebe. Suze su mi se slijevale kroz kapke, ali nisam htjela da ih vidi. “Božić nije za stolom, Marko. Božić je za čast. Za ljubav koja se obično ne uzima zdravo za gotovo.” Promrmljao je. “Razumijem, mama. Kunem ti se, nikada ti više nećemo dopustiti da jedeš sama. Samo… vrati se svojoj kući.” Odakle si.” Vratila sam se sljedeći dan. Kad sam stigla u rezidenciju, soba s televizorom bila je tiha.
Na mom stolu bili su moji tanjuri, moja stolica i poruka ispod tanjura: “Za našu majku, koja nam je usadila koncept obitelji.” Mlada žena, kći mog svekra, posjetila me je i plakala. “Žao mi je”, rekla je dubokim glasom. “Bila sam nepristojna i hladna. Nisam shvaćala koliko te cijenimo dok nisi otišla.” Zagrlila sam je jer nije bilo druge mogućnosti. Od tog Božića ništa nije isto, ali i dalje je bilo dobro.
Više me nisu zatvarali u sobu, više mi nisu zapovijedali da budem tiha. Kad bi netko uzeo asiento za večerom, prva izjava koju bi izgovorili bila je: “Mama, ti počinješ.” Tada sam shvatila da je ponekad potrebno napustiti vezu – ne zato što ti nije stalo, već zato što te veza mora naučiti kako ponovno cijeniti tebe. A povremeno, da biste se vratili na svoje mjesto za stolom, morate im pokazati kako izgleda prazna stolica.