Ljudi kada ostare gube jako puno toga a najžalosnije je kada ih i najbliži članovi porodice zanemaruju. To se ženi iz naše priče desilo i to baš na njen rođendan kada su je svi ostavili samu.
Sve je bilo postavljeno na stol – porculan iz vitrine, svijeće koje sam sačuvala za posebne prigode i hrana koju sam satima pekla na štednjaku. Miris piletine, pire krumpira i pite od batata prožimao je kuću. Međutim, na stolicama je i dalje nedostajalo mjesta za sjedenje. Promatrala sam kako se sat pomiče bez žurbe. 9 sati, 10, a nitko se nije pojavio. Nema pisanja, nema telefona, nema proslave maminog rođendana, samo tišina i hladna hrana ispred mene.
Sljedećeg jutra, moj susjed Tyrell pokazao mi je sliku na mobitelu koja me rasplakala. Moj sin Andre, snaha Brianna i unuka Imani, svi odjeveni u bijelo, zabavljali su se na plaži u Španjolskoj. U opisu je pisalo: „Konačno imamo pravo na obiteljsko vrijeme!#BezDrameSamoSunce.“ Svi su slavili, uživajući u luksuzu, dok sam ja sjedila sama za stolom za večeru.
I najgore od svega, sve je bilo financirano mojom kreditnom karticom. Moja sredstva, moja predanost i moja harmonija. Pretvorili su to u pića i zlatni nakit. Dok sam stajao pred ogledalom u hodniku, u haljini koju je moj pokojni suprug uvijek preferirao, prepoznao sam nešto značajno. Možda sam im bio od male važnosti na njihov rođendan, ali nisam bio nemoćan. Još uvijek sam imao jedan pokret u rukavu koji bi im trajno usrećio lica kada se vrate svojim domovima. I odmah sam donio odluku koja će ih šokirati više nego što mogu shvatiti…
- Smjestio sam se na kauč, ruke u džepove i prvi put nakon dugo vremena osjetio sam mir. Moj izbor je bio jednostavan: kuća je sada bila njihova. To se nikada nije dogodilo. Bila je moja – moj posao, moj život i uspomena na mog supruga i naporan rad koji sam uložio. A ako bih je mogao pokloniti, mogao bih je i vratiti. Istog dana nazvao sam odvjetnika koji mi je prije nekoliko godina pomogao u prodaji male parcele zemlje. Odmah je odgovorio. „Gospođo Wynn, jeste li sigurni?“ upitao je, a glas mu je sadržavao nevjerojatnu činjenicu. „Prodati cijelu kuću dok je obitelj odsutna… To će dovesti do oluje.“ rekla sam glatko.
“Ponekad ljudima treba lekcija da nauče. Nisu se sjetili moje. Za manje od tjedan dana, cijela stvar je riješena. Ugovori su bili dovršeni, novac je prebačen na moj račun, a kuća je prebačena na novi par koji se upravo doselio u Seattle. Mladi, kulturni i s puno planova za budućnost. Dok sam im davao ključeve, srce mi je potonulo, ali nije se slomilo. Vjerovao sam da idem pravim putem. Umjesto da krenem na veliko putovanje, iznajmio sam mali, sezonski stan u istoj ulici, samo dva bloka dalje.
Tamo sam otkrio svoje stvari, objesio zavjese koje sam sam sašio i stavio sliku svog supružnika na stol. Bio sam spreman za povratak svoje obitelji iz Europe. Dan kada sam očekivao da će povratak biti ranije nego što se zapravo dogodio. Zavirio sam u svoju novu verandu kako bih promatrao taksi kako odlazi s ceste. Vrata su se otvorila i izašli su – Andre sa svojim koferom, Brianna sa šeširom širokog oboda i Imani sa školjkastom torbom. Njihovi osmijesi su se povećavali dok su… Promatrali su kuću, ali su se smanjili dok su promatrali strance na ulazu. „Oprostite, jeste li… zbunjeni?“ upitao je Andre novog vlasnika dok je otključavao vrata, promatrajući ih.
Mladić mu je ljubazno pružio ruku. „Ne, gospodine. Ovo je kuća u kojoj sada živimo. Nedavno smo se preselili. Kupili smo je od gospođe Wynn.“ Brianna je izgubila kofer, a Imani je zbunjeno skrenula pogled. Međutim, to je bila kuća moje bake, promrmljala je. Andre je problijedio i počeo se tresti. „Mama… gdje je mama!“ Zatim sam izašla iz svoje nove kuće, naslonila se na ogradu i radosno ih pozdravila, kao da se ništa nije dogodilo. „Dobrodošli natrag, djeco!“ „Kako je bilo u Španjolskoj?“ Njihove su oči bile blistave. Brianna je prvo uzviknula: „Što ste učinili?“ „Naslijedila sam imanje“, rekla sam glatko. Dok ste vi uživali u meni, ja sam odabrala uživati u vama. “Nisi vjerovao da ćeš me vječno koristiti, zar ne?” Andre je stao pred njega, lice mu je pocrvenjelo. “Ali… mama, ovo je naša kuća!
Podnio sam žrtve kako bih je održao! Pretvarala sam se da se smijem, ali moj smijeh je bio pretih da bi ga svi propustili. Jesi li se ti žrtvovao? Andre, ja sam plaćala troškove, kuham, čistim, pa čak sam ti dala i svoju karticu za hitne slučajeve. Pedeset godina mog predanog truda i novca otišlo je na tu rezidenciju. Ti si ovo platio… putujući u Europu?” Brianna me pokušala umiješati, “Kako si mogla učiniti nešto takvo svojoj obitelji?” “Kako si me mogla ostaviti samu na moj 75. rođendan?” upitala sam mirno, gledajući ih ravno u oči. “Kako si mogla uzeti moj novac bez mog znanja, smijati mi se iza leđa i pretvoriti me u bankomat?” Zavladala je tišina.
Samo je vjetar šuštao kroz vrhove drveća. Zatim sam dodao najteži dio: „Vjerovao sam da ću kraj svoje starosti dočekati s ljubavlju svoje obitelji. Ali u ovom trenutku razumijem – korisnije je biti sam nego s onima koji me preziru. Od sada imam svoj život, a ti imaš svoje odgovornosti.“ Andre je izgubio živce. „Mama, molim te, oprosti mi. Pogriješili smo.“ „Oprost je moguć“, rekao sam tihim glasom, ne okrećući se, „ali nema povratka. Kuća je sada kao netko drugi.
Moj ulaz se nalazi dva kata niže. Ako me želite posjetiti, učinite to. Međutim, nemojte dolaziti s praznom torbicom i praznim srcem.“ Okrenuo sam se i otišao, dok su oni još uvijek stajali na pločniku, svjedočili su kako im se cijeli svijet uništava pred očima. U tom trenutku, nisam osjećao nikakvu tugu. Samo olakšanje. Jer sam prvi put u 75 godina preuzeo kontrolu nad vlastitim životom.