Nisam imala lak život. Radim kao spremačica još od svoje devetnaeste. Prošla sam kroz brojne stanove, domove, i priče. Uglavnom sam bila nevidljiva – žena koja briše prašinu, čisti za drugima, čuje mnogo, ali ništa ne pamti. Među svim tim ljudima, posebno mi se urezala jedna – baka Zorka.
Zorka je bila penzionerka, sama, bez porodice. Živjela je u starom trosobnom stanu u centru grada, a ja sam joj dolazila svakog ponedjeljka i petka. Na početku je bila neprijatna – nije mi vjerovala, sve je provjeravala, brojala čaše i sapune, šaputala sama sa sobom. Nisam se uvrijedila. Bila sam strpljiva.
Vremenom je postajala otvorenija. Počela je da mi priča o svom mužu, koji je umro rano, o tome kako nikad nisu mogli imati djecu, o sestri s kojom se posvađala prije trideset godina i nikad više čule nisu. Jednom sam joj donijela kolače koje sam sama pravila – prvi put mi se nasmijala.
Nikad mi nije dala bakšiš, niti me pitala kako sam. Ali tražila je da ostanem duže. Da skuvam kafu. Da sjednem par minuta. Da je saslušam.
Kad je preminula, saznala sam iz vijesti. Nisam bila ni pozvana na sahranu. Pomislila sam – eto, još jedno poglavlje zatvoreno. U utorak sam išla na drugi posao kada mi je zazvonio telefon. Nepoznat broj. Na drugoj strani – advokat. Pitao me da li mogu da dođem na kratki razgovor u vezi sa imovinom gospođe Zorke.
Pomislila sam da žele nešto da potpišem kao svjedok ili da vratim neki ključ. Međutim, u kancelariji me dočekao šok. Baka Zorka mi je testamentom ostavila stan. Cijeli. Bez ikakvih obaveza. U pismu je napisala: „Možda nisam znala kako da pokažem, ali bila si jedina osoba koja me godinama slušala bez interesa. Hvala ti.“
Ne znam jesam li plakala zbog šoka, tuge ili zahvalnosti. Ali znam jedno – nekad ljudi koje najmanje očekujemo ostave najdublji trag u našim životima.