Danas je prevara parnera u ljubavnoj vezi ili braku postala skoro uobičajena pojava i sve je češćoi uzrok raspada porodica. I prije je bilo ljudi koji su varali svoje supružnike a danas vam donosimo priču na ovu temu.
Jedna legendarna priča dolazi iz malog sela u sjevernom dijelu zemlje, gdje je živjela žena po imenu Ena. Prije je bila slavljena zbog svoje ljepote, radosne osobnosti i osmijeha koji je fascinirao svakoga koga je srela. Imala je supruga, četvero djece i naizgled miran život. Međutim, skrivena u svom domu, nije imala ni radosti ni opuštanja. Ena je vjerovala da nešto nedostaje, da život jednostavno prolazi i da nije postigla ono što želi.
- Susrela je muškarca koji joj je opisao svijet. Bio je usredotočen, privlačan i posjedovao je sposobnost izraziti točno ono što je željela čuti. Njihovo druženje započelo je u tajnosti, isprva kroz razgovore, a kasnije kroz češće susrete. Enu je motivirala ljubav, pa je mislio da je to prava ljubav, da će je usrećiti.
Nije joj trebalo dugo da odluči napraviti skok koji će joj zauvijek promijeniti život – napustila je obitelj. Bez puno riječi ili pojašnjenja, skupila je nekoliko kofera i otišla živjeti sa svojim romantičnim partnerom. Djeca su plakala, njezin suprug bio je shrvan, a cijela zajednica pričala je o njezinom preseljenju. Neki su je osuđivali, dok su je drugi sažaljevali, ali svi su razumjeli da se odrekla onoga što je najviše poštovala – svoje djece. Prvih nekoliko mjeseci mislila je da je donijela ispravan izbor.
Njezin romantični partner posvetio se tome da je vodi na putovanja, kupuje joj odjeću i pruža joj pažnju koju nikada prije nije dobila. Ena je vjerovala da započinje novi život, daleko od briga i stresa. Međutim, iluzija se često raspadala. Muškarac s kojim je otišla pokazao je drugačiju osobnost: postao je arogantan, pohlepan i nepredvidljiv. Novac je izgubljen, fokus se preusmjerio na hladnoću, a riječi ljubavi zamijenjene su optužbama. Ena je pokušala ostati u tom kraju, vjerujući da će se stvari poboljšati, ali ubrzo je shvatila da je sama, bez pomoći, bez obitelji i bez krova nad glavom.
Kad je otišao, nije joj ostalo ništa osim praznog prostora. Vratila se u svoje selo, ali nije bila primljena. Djeca su se već razvila i nerado su komunicirala s njom. Nisu mogli ignorirati godine patnje koje je prouzročila svojim odlaskom. Ena je pokušala prići bliže njima, ali vrata su i dalje ostala zatvorena. Nije imala posao, nije imala prijatelja, a oni koji su je izbjegavali su je. Na kraju je počela prositi ispred crkve, tražeći novac ili kavu od onih koji su prolazili, a ti bi potom razgovarali o svojim životima.
Oni koji su je poznavali rekli su da su joj oči izražavale žaljenje. Malo je govorila, osim kada bi jednostavno rekla: „Moja je krivica.“ Unatoč tome što je prepoznala svoje pogreške, nije mogla vratiti vrijeme. Neki su joj prijatelji donosili hranu, dok su je drugi ignorirali, ali gotovo svi su u njezinoj priči primijetili upozorenje: da život često vraća ono što mu daš. Najštetnija stvar koju joj je karma nanijela nije bilo siromaštvo ili samoća.
Najteži aspekt toga bio je kada bi promatrala svoju djecu kako subotom prolaze crkvom, sada već odrasli, sa svojim obiteljima. Nitko od njih je nije pogledao niti joj prišao. Nakon toga, Ena bi spustila glavu i suze bi joj tekle niz lice. To je bio trenutak kada je shvatila koliko je izgubila. Oni koji su je poznavali ranije rekli su da je Ena danas primjer pogreške koja se ne može ispraviti, čak i ako osoba pokuša.
U tihom prostoru crkve, ona svakodnevno moli za oproštenje koje možda neće dobiti. Neki ljudi vjeruju da je Bog već oprostio njezinu kaznu, ali da je ljudski duh često teži od kamena. Njezina sudbina postala je opomena za one koji vjeruju da mogu izbjeći odgovornost i vezanost onih koji se doista brinu o njima. Ena je shvatila, možda prekasno, da prava radost ne dolazi od izdaje, već od onoga što je izgrađeno s ljubavlju i čašću.