“Opet ništa. Ni mlijeka, ni jaja, ni jogurta. Samo svjetlo koje me podsjeća koliko smo prazni.” Stajala sam pred frižiderom, držeći se za vrata kao da će mi hladnoća pomoći da saberem misli. Dario je sjedio u dnevnoj sobi, slušalice na ušima, zurio u ekran. Već treću godinu radi iz svoje sobe, a zapravo, kao da ne živi s nama – nego pored nas, u nekoj paralelnoj stvarnosti.
“Dario! Jesi li mogao barem otići do dućana” povikala sam, glas mi je zadrhtao. “Rekla sam ti jučer da nema više ničega.”
Nije odgovorio. Samo je podigao ruku, kao da me moli za još pet minuta mira. Pet minuta koje su se pretvorile u pet godina.
Muž, Željko, sjedio je za stolom i listao novine. “Pusti ga, Marija. Nije dijete više. Ako mu treba nešto, otići će sam.”
“Ali neće! To je problem!” osjetila sam kako mi suze naviru. “Ima 32 godine! Svi njegovi prijatelji su otišli, imaju svoje živote, a naš sin… naš sin ne zna ni gdje je najbliža pekara!”
Željko je slegnuo ramenima. “Možda mu je tako dobro. Možda smo ga previše pazili.”
Sjetila sam se dana kad je Dario bio mali – uvijek povučen, tih, ali pametan. U školi su ga zadirkivali jer nije volio nogomet ni izlaske. Ja sam ga branila pred svima: “Nije svatko isti! Moj Dario voli knjige i računala!” Bila sam ponosna na njegovu nježnost, na to što nije kao drugi dečki iz kvarta koji su se tukli i psovali.
Ali sada… sada bih dala sve da ga vidim kako odlazi na kavu s nekim, da ga čujem kako se smije u hodniku dok razgovara s prijateljima.
“Mama, možeš li mi donijeti kavu?” začuo se njegov glas iz sobe. Glas odraslog muškarca koji još uvijek traži majku za najosnovnije stvari.
Donijela sam mu šalicu i stala na vratima njegove sobe. Zidovi su bili prekriveni plakatima starih bendova i računalnim kablovima. Na stolu prazne limenke energetskih pića i papirići s bilješkama.
“Dario… Jesi li razmišljao o tome da potražiš stan? Ili barem posao izvan kuće?”
Nije me ni pogledao. “Mama, znaš da mi je ovdje najlakše raditi. Ne moram gubiti vrijeme na putovanje. A stanovi su preskupi.”
“Ali… zar ne želiš imati svoj život? Prijatelje? Možda djevojku?”
Zastao je na trenutak i skinuo slušalice. “Mama, nemoj sad. Dobro mi je ovako. Ne želim razgovarati o tome.”
Izašla sam iz sobe osjećajući se poraženo. U kuhinji me čekao Željko s pogledom punim umora.
“Ne možeš ga natjerati da odraste ako on to ne želi,” rekao je tiho.
“Ali što ako nikad ne poželi? Što ako ostane ovako cijeli život? Što će biti kad nas više ne bude?”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Dario tipka po tastaturi do kasno u noć. Sjetila sam se svoje prijateljice Snježane – njezin sin Ivan već ima dvoje djece i živi u Njemačkoj. Kad god se sretnemo na tržnici, Snježana mi priča kako joj nedostaje sin, ali vidi ponos u njezinim očima.
Ja imam sina pod istim krovom, ali osjećam samo tugu i strah.
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Darijevom sestrom Lanom. Ona živi u Splitu sa zaručnikom i često mi šalje poruke: “Mama, moraš ga pustiti da padne!” Ali kako pustiti vlastito dijete kad vidiš da tone?
Nazvala sam Lanu preko videopoziva.
“Mama, opet si tužna”
“Ne znam više što da radim s njim… Lana, tvoj brat ne živi, on samo postoji!”
Lana je uzdahnula. “Znam… Ali moraš mu reći istinu. Da te boli gledati ga takvog. Da te strah za njega. Možda će te onda čuti.”
Popodne sam skupila hrabrost i sjela kraj Darija dok je ručao.
“Dario… Znaš li koliko me boli gledati te ovako? Zabrinuta sam za tebe svaki dan. Ne želim da ostaneš sam kad nas više ne bude. Moraš nešto promijeniti – zbog sebe, ne zbog mene ili tate.”
Gledao me dugo, oči su mu bile crvene od nespavanja.
“Mama… Znam da nisi sretna zbog mene. Ali ja… bojim se vanjskog svijeta. Bojim se ljudi. Ovdje mi je sigurno.” Glas mu je zadrhtao.
Prvi put nakon dugo vremena zagrlila sam ga kao kad je bio dijete.
“Zajedno ćemo pokušati nešto promijeniti, može? Možemo potražiti pomoć ako treba… Samo nemoj odustati od sebe.”
Te večeri Željko je prvi put predložio: “Možda bi mogao otići kod psihologa Nisi slab ako tražiš pomoć.” Dario je šutio, ali nisam vidjela otpor u njegovim očima – samo umor i tračak nade.
Dani su prolazili sporo. Počeli smo zajedno šetati kvartom navečer – najprije samo do trgovine, kasnije do parka. Dario je bio nervozan, ali svaki put kad bi se vratio kući, činilo mi se kao da nosi malo manje tereta na leđima.
Jednog dana Lana je došla iz Splita i povela ga na kavu u grad. Vratili su se kasno popodne; Dario je bio iscrpljen ali nasmijan.
“Bilo mi je teško,” priznao je kasnije, “ali nije bilo tako strašno kako sam mislio.” Po prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu.
Znam da nas čeka još puno borbe i strpljenja. Ali možda ipak nismo sve izgubili.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi krivi što smo ga previše štitili ili je svijet postao previše strašan za našu djecu? I koliko ljubavi treba dati prije nego što naučiš pustiti?