Pišem vam danas s teškim srcem. Oduvijek sam uživala u vašim ohrabrujućim pričama, ali danas se ni sama ne osjećam baš vedro. Moram vam ispričati što se dogodilo na svadbi mog sina, koja je trebala biti jedan od najsretnijih dana u mom životu. Umjesto toga, otišla sam osjećajući se poniženo, neželjeno i slomljena. Nadam se da mi neko može pomoći da shvatim šta se dogodilo.
Ja sam 62-godišnja majka iz Ohaja. Sama sam odgajala svog sina Seba, nakon što je moj suprug preminuo kad je imao samo devet godina. Bili smo izuzetno bliski — zapravo najbolji prijatelji. Podržavala sam ga kroz sve: školu, ljubavne tuge, prijave za fakultet i prve poslove. Kada je upoznao Amandu, moram priznati da sam u početku bila pomalo nesigurna, ali dala sam joj šansu. Dobrodošla je u naš dom i tretirala sam je kao članicu porodice. Čak sam im i financijski pomogla kada im je bilo potrebno.
Kako se svadba približavala, bila sam uzbuđena, ali i nervozna. Željela sam izgledati lijepo i elegantno, i utjeloviti ponosnu majku mladoženje. Provela sam sedmice tražeći savršenu haljinu. Odabrala sam prelijepu kremasto-bijelu haljinu, vrlo nježnu boju, koja nije bila vjenčanica. Bila je jednostavna i klasična, i prvi put nakon mnogo godina učinila da se osjećam lijepo.
Ali očigledno, to je bila greška.
Čim sam stigla na lokaciju, Amanda me pogledala i povela sa strane. Pred svojim djeverušama, vikala je na mene da „pokušavam da je zasjenim“ i da je moja haljina „potpuno neprikladna“. Bila sam zatečena. Pokušala sam objasniti da nisam imala lošu namjeru i da haljina nije bila čisto bijela, ali nije htjela slušati.
Zatim mi je hladno rekla da imam dvije opcije: ili da odem kući i presvučem se, što bi trajalo sat vremena, ili da ostanem i sjednem pozadi tokom ceremonije kako ne bih „pokvarila slike“. Nisam mogla vjerovati šta čujem.
Ali nije njena reakcija ono što me slomilo. Bio je to moj sin.
Kada je Seb došao, mislila sam da će me braniti. Ali, na iznenađenje svih, pogledao me — svoju majku — i rekao: „Mama, samo idi. Danas nam drama ne treba.“
To je bilo sve. Nema zagrljaja. Nema hvala. Nema „Lijepo izgledaš.“ Samo „Idi.“
Vratila sam se kući, plačući toliko da sam morala dva puta stati sa strane. Propustila sam ceremoniju. Propustila sam zavjete svog sina. Propustila sam sve. Od tada me nije zvao.
Pa, sve dok nedavno nije počeo pokušavati da me kontaktira. Nekoliko puta je zvao i ostavio govorne poruke; jednom je čak došao i do kuće. Znam da želi razgovarati. Znam da žali zbog onoga što se dogodilo. Ali nisam odgovorila. Ne mogu.
Svaki put kad čujem njegovo ime ili vidim njegov broj na telefonu, osjećam tu bol ponovo. Sjetim se trenutka kada me pogledao kao da sam problem kojeg treba riješiti.
Slomljena sam. Ne znam šta da radim. Dio mene želi da ga saslušam i pokušam obnoviti ono što smo imali. Ali drugi dio mene je toliko duboko povrijeđen da ne znam mogu li mu ponovo vjerovati.
Da li pretjerujem? Trebam li mu oprostiti iako Amanda nije izvinila Ili je ispravno što osjećam bol i držim distancu?
Hvala vam što ste pročitali.
The post Moja snaha me poništila, a reakcija mog sina mi je slomila srce appeared first on Zdravlje priroda.