U današnjem članku donosimo jezivu i tragičnu priču o jednom čovjeku i njegovim zločinima koji su decenijama ostali skriveni od očiju javnosti. Sve je počelo 8. marta 2020. godine, kada je Anton Vasilek, želeći da obraduje svoju majku povodom Dana žena, kupio cvijeće i tortu te krenuo u rodno selo Luzino.
- Međutim, kada je stigao, stan njegove majke Larise bio je prazan i prekriven prašinom, a komšije su tvrdile da je nisu vidjele više od pola godine. Anton tada još nije znao da je majka mrtva i da se u njeno ime mjesecima dopisivao njen ubica.
Priča, međutim, svoje korijene ima mnogo ranije. Još 2001. godine selo Luzino bilo je poprište nerazjašnjenog nestanka. Fjodor Guščin, otac porodice, nestao je bez traga dok je išao u Omsk po građevinski materijal. Sa sobom je nosio novac, a očekivalo se da se vrati istog dana. Kada se to nije dogodilo, njegova supruga Tamara prijavila je nestanak policiji. Istraga je od samog početka vođena traljavo – komšije nisu ispitane, dokazi nisu prikupljeni, i slučaj je vrlo brzo stavljen u fioku neriješenih. Fjodor nikada nije pronađen, a Tamara je umrla 2014. godine, nikada ne saznajući šta se zapravo dogodilo njenom mužu.
Njihov sin Jevgenij Guščin nakon očevog nestanka polako je tonuo u poroke. Izbačen s fakulteta, ubrzo je postao zavisnik od alkohola. Radio je povremeno, najčešće kao električar, ali su komšije često prijavljivale njegovo nasilno ponašanje. Njegova sestra Olga dijelila je s njim težak život, trpeći i njegovu agresiju i alkoholizam. Uprkos svemu, Jevgenij je nastavio da živi naizgled običnim životom, sve do trenutka kada je upoznao Larisu Vasilek 2018. godine.
Larisa, žena od pedeset godina, nije se obazirala na razliku u godinama i ubrzo se uselila kod Jevgenija i njegove sestre. Iako je nastavila kontakt sa svojim sinom Antonon preko poruka, već krajem 2019. godine, Anton je počeo da primjećuje promjene u majčinim odgovorima. Postajali su kratki, hladni i puni izbjegavanja. Ipak, nije mogao ni zamisliti da je u to vrijeme njegova majka već bila mrtva.
- Naime, tokom jedne večeri u jesen 2019. godine, dok su Jevgenij i Larisa pili alkohol, izbila je svađa. Larisa ga je optužila za nevjerstvo i u žaru trenutka ga ogrebala po licu. To je izvelo Jevgenija iz takta – u ruci je imao nož kojim je rezao sir i u naletu bijesa zadao je smrtonosni udarac. Larisa je preminula na licu mjesta. Ta scena ga je podsjetila na ono što se dogodilo 2001. godine, kada je, kako će se kasnije saznati, upravo on ubio i vlastitog oca.
Kako bi prikrio zločin, Jevgenij je na isti način kao nekada sa ocem raskomadao tijelo i zakopao ga u šumi. Ostatke je spalio, a da bi dodatno prikrio tragove, uzeo je Larisin telefon i počeo da se dopisuje s njenim sinom. Anton je mjesecima mislio da razgovara sa majkom, ne znajući da se iza poruka krije ubica.
Tek 8. marta 2020. godine istina je počela da izlazi na vidjelo. Anton je zatekao prazan stan, a komšije su potvrdile njegove najgore strahove. Policija je ubrzo identifikovala Jevgenija kao osobu koja je živjela s Larisaom i privela ga na ispitivanje. Najprije je negirao krivicu, ali nakon što je suočen s poligrafom, slomio se i priznao ubistvo.
U svojim ispovijestima, osim što je detaljno opisao kako je usmrtio Larisu i gdje je sakrio njene ostatke, otkrio je i još jeziviju istinu – ubio je i svog oca Fjodora 19 godina ranije. Tada, kao devetnaestogodišnjak, svjedočio je sukobu svojih roditelja. Kada je otac udario majku, Jevgenij je zgrabio čekić i u naletu bijesa ga udario smrtonosno po glavi. Sa majkom je sakrio tijelo u šumi, a potom su inscenirali priču o nestanku.
- Zbog vremenskog ograničenja zakonskog postupka, za očevu smrt nije mogao biti procesuiran – slučaj je pravno zastario. Međutim, za ubistvo Larise Vasilek osuđen je na 10 godina zatvora u kaznenoj koloniji sa strogim režimom.
Njegova sestra Olga, koja je cijeli život provela u tišini i strahu, nastavila je život u psihijatrijskoj ustanovi boreći se sa traumama. Još uvijek otplaćuje kredit koji je njihova majka jednom podigla da bi sina spasila od zakona. Anton, s druge strane, ostao je bez majke, a bolnu činjenicu da se pola godine dopisivao sa njenim ubicom nosi kao neizbrisiv ožiljak.
Sudbina Jevgenija Guščina predstavlja jeziv podsjetnik koliko dugo zločini mogu ostati zakopani i koliko duboke rane ostavljaju na porodici i zajednici. Nakon dva ubistva i godina skrivanja istine, tek kada je ubio drugu osobu odlučio je da sve prizna. Njegovo puštanje na slobodu predviđeno je za 2031. godinu, ali posljedice njegovih djela ostaće trajno urezane u živote onih koji su preživjeli njegove zločine.