Vijest o smrti Olivere Olje Grastić Jelić tiho se proširila kulturnom scenom Srbije, donoseći osjećaj tuge i gubitka koji je obavio srca ljubitelja teatra. U svojoj 91. godini, ova izuzetna glumica, koja je decenijama bila stub pozorišnog života, napustila je svijet ostavljajući iza sebe bogato naslijeđe.
Njen rad, uloge i prisustvo na sceni ostali su urezani u sjećanju generacija gledalaca i kolega, a uspomene na nju i dalje žive u pričama, arhivskim snimcima i kazivanjima onih koji su je poznavali.
Njeno ime gotovo je neraskidivo povezano sa pozorištem „Boško Buha“, gdje je provela čitavu svoju karijeru, od 1959. godine pa sve do penzionisanja. Prva uloga, u predstavi „Susret“ u režiji Bojana Stupice, otvorila joj je vrata u svijet glume i obilježila njen profesionalni put. Tokom decenija rada, unijela je u pozorište toplinu, šarm i nevjerovatnu posvećenost, osvajajući publiku glasom, gestovima i prepoznatljivim osmijehom.
- Ono što je krasilo Oliveru bila je sposobnost da se potpuno transformiše iz uloge u ulogu. Jednog dana mogla je biti princeza, a već sljedećeg djevojčica iz susjedstva, uvijek uvjerljiva i iskrena. Posebno su ostale zapamćene njene interpretacije Beki Tačer u „Tomu Sojeru“, zatim bajkovitih likova u „Carevom slavuju“, živopisne junakinje u „Kapetanu Džonu Piplfoksu“, kao i emotivnih rola u „Ćorsokaku“ i „Biberčetu“. Svakoj ulozi pristupala je ozbiljno, unoseći dio svoje ličnosti, ali i veliko poštovanje prema tekstu i poruci komada. Nije voljela titule poput „dramske prvakinje“, jer je vjerovala da je svaki dan u pozorištu nova prilika da se uči, bilo iz glavne uloge ili iz statiranja.
Kolege iz „Boška Buhe“ nisu krile tugu nakon vijesti o njenom odlasku. Na zvaničnom nalogu objavili su poruku u kojoj su se oprostili od „drage koleginice, čije ćemo se predanosti i ljupkosti sjećati s osmijehom“. Upravo to sjećanje na nju kao vedru i nesebičnu osobu najviše su isticali njeni savremenici. Poznata je bila po tome što je uvijek nalazila riječi podrške mlađim glumcima, pokazujući profesionalnu etiku u kojoj disciplina i ljubav prema sceni idu zajedno.
U intervjuima se često vraćala na svoje početke i riječi profesora Joze Laurenčića, koji joj je rekao da je „život teatar, a publika jedini ispravan sudija za vrijednost glumca“. Tu misao nosila je kroz čitavu karijeru, vjerujući da su upravo djeca – koja su činila najveći dio publike u „Bošku Buhi“ – najiskreniji i najstroži kritičari. Govorila je da je najveća čast kada čuje da je djeca vole, jer je u njihovom priznanju vidjela potvrdu da je ispunila svoju misiju.
Olivera nije samo igrala u dječjim predstavama – ona ih je živjela. Na probama je pokazivala dječju radoznalost i spremnost da istraži svaku scenu i svaku repliku. Zato su njene izvedbe bile uvjerljive i prirodne. U „Tomi Sojeru“ donosila je nestašnost i vedrinu, dok je u „Carevom slavuju“ unosila nježnost i poetičnost koja je dirala i najstarije gledaoce. Bez obzira da li je bila u centru pažnje ili dio ansambla, njen doprinos sceni bio je podjednako snažan.
Kulturna scena Srbije više puta ju je isticala kao primjer skromnosti i profesionalizma. Politika i drugi mediji naglašavali su da je upravo takva etika ono što čini temelje našeg pozorišta. RTS je u svojim arhivama često reprizirao njene predstave, čuvajući uspomenu na izvedbe koje su obilježile djetinjstva mnogih gledalaca. Kulturni centar Beograda ju je opisao kao „srce i osmijeh scene“, nadimak koji su kasnije ponosno koristile i njene kolege.
- Jedna od osobina zbog kojih je ostala voljena bila je njena sposobnost da povezuje generacije. Mlađi glumci učili su od nje, dok je starija publika u njoj prepoznavala kontinuitet vrijednosti kao što su poštovanje publike, kolegijalnost i predan rad. Sama je govorila da joj je najveća nagrada osjećaj kada vidi da „djeca koja su je gledala sada dovode svoje unuke u isto pozorište“. To je za nju bio dokaz da se teatar prenosi s koljena na koljeno, a ona je bila dio tog lanca.
Nakon njene smrti, mnogi kritičari su istakli da je Olivera bila most između epoha. Počela je u vrijeme velikana poput Bojana Stupice, a završila karijeru u sasvim drugačijem pozorišnom okruženju, ali uvijek sa istom posvećenošću. Njen odlazak nije samo gubitak za ansambl „Boška Buhe“, već i za cijelu kulturnu zajednicu. NIN i drugi listovi podsjećaju da glumci poput nje daju vjerodostojnost institucijama i postaju njihov zaštitni znak.
Sahrana će, prema želji porodice, biti u užem krugu, što savršeno odgovara njenoj skromnoj prirodi. Ipak, pozorište priprema večer sjećanja na Oliveru, gdje će biti prikazani inserti iz njenih najpoznatijih predstava i podijeljene priče njenih kolega. Biće to prilika da se potvrdi koliko je njen rad oblikovao generacije i koliko je publika cijenila njeno prisustvo.
I kada se zavjesa jednom zauvijek spusti, ostaju sjećanja, aplauzi i inspiracija koju je ostavila iza sebe. Naslijeđe Olivere Olje Grastić Jelić nije samo uloga na sceni, već i u ljudima koje je dotakla svojom toplinom i predanošću. Zbog toga će njeno ime još dugo trajati u kolektivnom pamćenju – izgovarano s poštovanjem, ljubavlju i zahvalnošću