Večeras sam prvi put skupila hrabrosti da se suprotstavim ocu. Godinama sam ćutala, trpila njegove izlive bijesa i vrijeđanja upućena mojoj majci, gledala kako je ponižava riječima koje bole više od udarca. Ali večeras… večeras je bilo drugačije. Sjedila sam, slušala, osjećala kako mi se u grudima gomila težina. Njegove riječi su bile sve grublje, sve uvredljivije. U jednom trenutku, nisam više mogla izdržati. Pogledala sam ga pravo u oči i izgovorila: „Možeš li, molim te, prestati da vrijeđaš moju majku?“
- Nakon tih riječi nastala je kratka tišina, ali ona je trajala tek koliko treptaj oka. Onda je uslijedila lavina — uvrede, psovke, optužbe, bijes koji je nadirao kao voda koja probija branu. Po prvi put u životu, osjetila sam pravi strah od njega. Do tada sam vjerovala da je sav taj bijes kontrolisan, da postoji neka granica koju neće preći. Ali u tom trenutku shvatila sam da ne znam gdje je ta granica, niti da li uopšte postoji.
Stala sam između njega i majke, svjesna da se izlažem opasnosti. Ruke su mi drhtale, ali nisam se povukla. U jednom djeliću sekunde pomislila sam da će me udariti. Ta pomisao me probola kroz srce. Nikada ranije nisam ozbiljno razmišljala o pozivu policiji, ali te večeri sam u glavi već imala plan — pozvati ih, prijaviti nasilje, otići iz kuće sa majkom i tražiti zabranu prilaska. U mojoj mašti, to bi bilo oslobođenje. No, gotovo istog trena, javio se i strah od onoga što bi uslijedilo nakon toga. Poznavala sam njegovu narav dovoljno dobro da znam kako bi to pokrenulo još gori pakao.
Kroz godine, pokušavala sam naći opravdanje za njegovo ponašanje. Govorila sam sebi da je imao teško djetinjstvo, da ga život nije mazio, da je možda sam bio žrtva nečije grubosti. Ali sada imam 23 godine i svjesna sam da takvi izgovori ne brišu činjenicu da on sam bira da se ponaša ovako. Zrelost donosi i jasniju sliku — niko ne zaslužuje da bude ponižavan, ma šta da je u prošlosti proživio.
- Moja majka je žena koja zaslužuje poštovanje, nježnost i mir. Ona je sve to njemu davala, čak i nakon što joj je prije nekoliko godina priznao prevaru. Oprostila mu je. Oprostila zbog nas, svoje djece. Željela je da ostanemo porodica, vjerovala da se ljudi mogu promijeniti, da ljubav i zajedništvo mogu pobijediti. Ali vrijeme je pokazalo da se on nije promijenio, bar ne na bolje.
Njegova pijanstva su posebno teška. Alkohol ga pretvara u osobu koja je glasnija, bezobzirnija i surovija. Ali i kad je trijezan, riječi koje izgovara znaju biti otrovne. Nema dana da ne osjetim neki oblik napetosti u kući. Često hodam na prstima, pazeći na ton glasa, na svaku riječ, kako ne bih izazvala novu svađu. A moja majka… ona ćuti. Ponekad joj se oči napune suzama, ali ih obriše prije nego što padnu. Mislim da je u sebi odavno naučila da bol potisne, da ga sakrije.
Te večeri sam je gledala i pitala se koliko još može izdržati. Gledala sam i sebe — kako stojim pred čovjekom koji bi trebao biti moj oslonac, a ja ga se bojim. Shvatila sam da sam postala nemoćna da spasim majku od njega, ali i da ne želim ostati nijema svjedokinja. Taj osjećaj nemoći i želje da nešto promijenim u meni se miješao sa dubokim strahom.
Možda će doći dan kada ćemo otići. Možda ću tada biti dovoljno hrabra da napravim taj korak, bez obzira na posljedice. Znam da je život izvan ove kuće neizvjestan, ali vjerujem da bi bio slobodniji i mirniji od ovoga što sada živimo. A do tada… ostaje mi samo da čuvam majku koliko mogu, da stojim ispred nje kad treba, i da joj barem pogledom pokažem da nije sama.
Jer, koliko god bila svjesna svoje nemoći, jedno znam sigurno — neću prestati da se borim da jednom živimo bez straha