Elena je stajala pred vratima, držeći pogled na njegovom licu, dok je tišina visjela u zraku. „Možemo li ući?“, upitala je smireno. Gabriel je bacio pogled prema djeci koja su stajala uz nju – dječak s tamnom kosom i djevojčica s očima koje su neosporno bile Elenine. Te oči probole su ga dublje nego što bi ikad priznao.
Bez riječi, otvorio im je vrata. Kuća je bila kao iz prošlosti – savršeno uređena, hladna, bez stvarne topline. Kao da je zamrznuta u vremenu, jednako kao i Gabriel sam. Elena je brzo spustila ton i rekla djeci da se malo odmore. Ali dječak nije poslušao. Podigao je bradu i, bez okolišanja, pitao: „Je li on naš otac?“ Gabriel je zadrhtao, a zatim odgovorio iskreno: „Mislim da jesam.“
U sobi punoj napetosti, Elena je objasnila da je djevojčica sramežljiva – zove se Maria, i kad se opusti, ne prestaje pričati. Gabriel ih je odveo do sobe za goste, one koja je uvijek bila spremna, ali prazna. Pokušao je djelovati prirodno – ponudio im je nešto da jedu, uključio televizor. Osjećao se čudno, kao stranac u životima koji su mu zapravo pripadali.
Kad se vratio, zatekao je Elenu kako gleda njihove stare fotografije. Ostala je samo jedna – vjenčana slika, napola skrivena. Bez okretanja, rekla je: „Nisi vjerovao da ću se vratiti, zar ne?“ Gabriel ju je pogledao s gorčinom koja se godinama skupljala u njemu. „Šest godina, Elena. I sada se vraćaš – s djecom.“
Elena je objasnila da je pokušala stupiti u kontakt. Pisala je pisma. On ih nikada nije dobio. Tada je izgovorila ime koje je otvorilo staru ranu – njegova majka. Uvijek je sumnjala u Elenu, i sada je postalo jasno da je možda upravo ona bila prepreka.
„Zašto si nestala“, pitao je, misleći na onu scenu sa šefom. Elena je objašnjavala da nije bilo prevare, već straha. Saznala je da je trudna, bila je uznemirena, a njen šef ju je odvezao u bolnicu jer nije mogla voziti. Gabriel se sjetio prizora zagrljaja – a sada mu se činilo da je sve pogrešno protumačio. Ona je plakala jer se bojala – a on nije bio uz nju.
„Govorio si da ne želiš djecu“, rekla je tiho. Kad je došla kući tog dana, on ju je napao riječima, povjerenje je puklo. Nije više mogla biti u braku u kojem su vladale sumnje i tišina.
Zatim je izvadila dosje – ozbiljan, medicinski. Maria je bolesna, potrebna joj je transplantacija koštane srži. Ni Elena ni Mihai nisu bili odgovarajući donori. Jedina nada je Gabriel.
Zapanjen, čitao je teške medicinske izraze. Sve mu se zamaglilo. Bio je samo nekoliko sati daleko od svog starog svijeta, a sada – možda ključ preživljavanja vlastitog djeteta. Bez razmišljanja, rekao je: „Obavit ću testove. Što god treba.“
U tom trenutku Maria se pojavila u dnevnoj sobi i pitala: „Je li ti mama ljuta“ Gabriel je kleknuo i rekao: „Ne, Maria. Nije ona kriva. Ja sam kriv što vas nisam poznavao.“ Djevojčica mu je dotaknula lice i rekla: „Isti si kao u maminim pričama.“
Te riječi su ga pogodile. Elena je potvrdila – pričala im je o njemu, svake večeri. U pričama nije bio negativac, nego samo čovjek koji je napravio grešku.
Zatim je došao Mihai. Gledao ga je ozbiljno i pitao: „Hoće ли Maria živjeti?“ Gabriel mu je uzeo ruke i rekao: „Dat ću sve od sebe.“
Te noći, dok su svi spavali, Gabriel je ostao budan. Pronašao je pisma, skrivena u kutiji njegove majke. Nije ih nikada vidio, ali ona su mogla promijeniti sve. Tek tada je shvatio – život mu pruža drugu priliku.
Ujutro je nazvao bolnicu i najavio testove. Zatim je javio u ured da uzima odmor – prvi put karijera nije bila na prvom mjestu.
Elena ga je našla u kuhinji, kako pokušava pripremiti doručak. „Jesi li siguran da si spreman?“, upitala je. Gabriel se nasmiješio, iskreno, prvi put nakon godina. „Ne. Nisam spreman. Ali tu sam. I ovaj put, neću otići.“