Moj muž već duže vrijeme radi i živi u Njemačkoj. Otišao je kako bismo imali sigurniju budućnost, a ja sam ostala u domovini, trudna i okružena porodicom. Nakon poroda, donijeli smo zajedničku odluku — beba i ja ćemo mu se pridružiti. Tako smo, prije nekoliko mjeseci, stigle u nepoznatu zemlju, ostavljajući iza sebe sve poznato.
- Naš novi dom bio je skroman stančić, ali nama dovoljan. Moj muž je već imao posao i često radio duge smjene, a meni je sve bilo novo — od jezika do običaja. Bez znanja njemačkog, svaki dan mi je bio izazov, ali sam se tješila da je to cijena boljeg života.
A onda je došao vikend kojeg nikad neću zaboraviti. Te noći, muž je radio noćnu smjenu, a ja sam ostala sama s našom bebom. U kasnim satima, iznenada je počela da plače neutješno. Nije to bio običan plač. Ovaj je bio drugačiji — pun bola i panike, i to me uplašilo više nego išta.
Uzela sam toplomer, ruke su mi drhtale. Kad sam vidjela brojku 38,3 stepena, osjećaj paralize me je preplavio. Beba vrišti, ja ne znam jezik, muž na poslu, telefon beskoristan jer nisam znala koga da zovem. Od panike sam se počela tresti, osjećala sam se potpuno izgubljeno.
Bez razmišljanja, uzela sam bebu u naručje i krenula od vrata do vrata, moleći za pomoć. Kucala sam, pokušavala objasniti pogledom i izrazima lica… ali nijedna vrata se nisu otvorila. Možda su me se plašili, možda nisu razumjeli — ali tada sam se prvi put zaista osjetila sama u svijetu.
U povratku prema stanu, već gotovo u suzama, tada se dogodilo nešto što ću pamtiti cijeli život. Na hodniku se pojavila starija žena, prava Njemica, s nježnim i zabrinutim pogledom. Bez riječi, samo gestom, pružila je ruke prema mojoj bebi. Instinktivno sam joj je predala. Pokazala mi je da pođem za njom, i uvela me u svoj stan.
Nježno i sigurno, kao da je medicinska sestra, raskomotila je moju bebu, izvadila nešto iz ormarića i počela je trljati alkoholom. Ja sam stajala pored, nijema, suznih očiju, ne znajući šta da mislim. Par minuta kasnije — beba je prestala plakati, temperatura se počela smanjivati, a ubrzo potom zaspala mirom koji nisam vidjela od njenog rođenja.
Starica me pogledala, osmjehnula se i, bez riječi, pokazala rukama na bebina usta i desni. Tada sam shvatila — rastu joj zubići. To je bio uzrok tolikom plaču i temperaturi. A ono što je pomoglo da je spasi — bio je upravo alkohol.
I tu leži ono što me najviše mučilo.
Moj muž i ja smo vjernici, i ne koristimo alkohol ni u jednoj formi. To je za nas princip, način života. Zato, kada sam shvatila da ga je upravo alkohol spasio te noći, nisam znala šta da osjećam. Bila sam zahvalna, ali i uplašena. Nisam imala snage da mu to kažem. Ko zna kako bi reagovao? Možda bi razumio, možda bi osudio. Nisam željela riskirati nesuglasicu — ne nakon svega što se dogodilo.
Možda nisam postupila savršeno. Možda ću mu to jednog dana priznati. Ali ono što znam sa sigurnošću jeste da je moja beba te noći mogla imati ozbiljne komplikacije, možda i gore. A ta nepoznata žena — koja nije govorila moj jezik, koja me nije poznavala, koja nije tražila ništa zauzvrat — pružila mi je pomoć kada mi je najviše trebala.
Tada sam naučila da čovječnost ne poznaje granice jezika, kulture ni vjere. Nije važno odakle dolaziš, kojim jezikom govoriš ili šta vjeruješ — važno je srce koje nosiš u sebi.
Te noći, nisam izgubila vjeru. Naprotiv — osnažila se. Možda kroz alkohol, možda kroz čudnu tišinu, ali sigurno kroz djelovanje jedne dobre duše.
Najvažnije je da je ta grozna noć prošla, a moja beba sada mirno spava. A ja, iako i dalje u tuđoj zemlji, više se ne osjećam tako sama.