U današnjem članku govorimo o izuzetnom čovjeku koji je preko dana bio ugledni neuropsihijatar, a noću se pretvarao u strastvenog pjevača sevdalinki.
- Njegovo ime bilo je Himzo Polovina, a glas su mu opisivali kao pjev slavuja protkan emocijama koje su lako pronalazile put do ljudskih srca. Ispod ozbiljnog i akademskog izgleda krio se vedar i duhovit čovjek, pravi šeret. Svojim pacijentima znao je pričati šale, dosjetke, pa čak i zapjevati pjesme koje su grijale i liječile dušu. Za njega muzika nije bila sredstvo za slavu, već najbolji lijek.
Osim što je bio vrhunski interpretator, bio je i sakupljač pjesama, tekstopisac, kompozitor i pjesnik. Njegov rad na očuvanju i izvođenju starogradskih pjesama smatra se autentičnim muzičkim naslijeđem Bosne i Hercegovine. Njegovo duboko razumijevanje duha sevdalinke ostavilo je trajan trag u bosanskoj kulturi.
Jedna pjesma posebno ga je proslavila. Riječ je o melodiji koja je nekada nosila naziv „Jutros rano slušam pevaju slavuji“, a danas je poznata kao „U lijepom starom gradu Višegradu“. Autor je bio Dragiša Nedović, poznati narodni pjesnik i kompozitor. Kada je Himzo čuo ovu pjesmu u jednoj kafani, zamolio je tadašnjeg izvođača da mu je otpjeva za stolom, dok je harmonikaš Ismet Alejbegović Šerbo zapisivao note. Po povratku u Sarajevo, Polovina je pjesmu snimio za Radio Sarajevo, ali iz nje je uklonio spominjanje Srbije i lik Kike, čime je priča izgubila dio izvorne radnje.
Rođen je 1927. godine u Mostaru, u kvartu Donja Mahala. Njegova prva muzička iskustva poticala su iz porodice, ponajviše od oca Mušana, koji je svirao šargiju. Otac je često okupljao djecu da pjevaju u glas i poticao ih da se uključe u kulturna društva poput Muslimanskog društva ITIHAD. Poslije Drugog svjetskog rata, Himzo se preselio u Sarajevo, gdje je studirao medicinu i aktivno se bavio folklorom, svirajući violinu i nastupajući sa brojnim kulturno-umjetničkim društvima.
- Tokom studija, 1950. godine, bio je član Studentskog KUD-a „Slobodan Princip Seljo“, a sarađivao je i s drugim ansamblima. Iako je bio predan medicini, ljubav prema muzici nikada ga nije napuštala. Postao je specijalista neuropsihijatrije, a u svojoj praksi koristio je i muzikoterapiju. Bio je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu, gdje su njegovi stručni radovi bili poznati u užim medicinskim krugovima.
Prelom u muzičkoj karijeri dogodio se 1953. godine, kada je sasvim slučajno otišao na audiciju za Radio Sarajevo. Iako nije imao savršen izgovor glasa „r“, njegovi izraženi osjećaji u izvođenju pjesama osvojili su žiri. Učitelj mu je postao poznati Jozo Penava, a Himzo je od tada radije pjevao uživo nego snimao, jer je volio prenijeti emocije direktno publici.
Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima pjesma „Emina“, koju je obogatio stihovima pjesnikinje Sevde Katice nakon smrti žene po kojoj je pjesma dobila ime. Ti dodatni stihovi postali su prepoznatljiv pečat njegove izvedbe, a „Emina“ je ostala njegova lična karta. Tokom karijere snimio je dvadesetak singlova i šest albuma, dajući novi život mnogim starim sevdalinkama. Njegova izvedba pjesme „Volelo se dvoje mladih“, kasnije poznate kao „Žute dunje“ i promovirane u filmu „Kuduz“, ostala je klasik.
Himzo je često isticao da je u izvođenju sevdalinke najvažnija mjera – znati kada i koliko koristiti ukrase u pjevanju. Njegove pjesme bile su, kako je govorio, melem na ranu svakom čovjeku, a tu snagu muzike shvatio je još prije nego što je postao ljekar. Njegova energija i toplina bile su u stanju da razgale ili rasplaču, ali uvijek da dotaknu dušu.
- Njegov život završio se na sceni. 5. avgusta 1986. godine, tokom koncerta u Plavu, u svojoj 59. godini, otpjevao je nekoliko pjesama za bis, a posljednja koju je zapjevao bila je upravo „Emina“. Preminuo je pred publikom, ostavljajući iza sebe naslijeđe koje i danas živi. Bio je umjetnik i intelektualac koji je svojim blagim pogledom i emotivnim glasom znao smiriti i najnemirnije ljude.
Njegov spoj medicine i muzike čini ga jedinstvenom figurom u kulturnoj i društvenoj historiji Bosne i Hercegovine. Za njega je pjevanje bilo jednako važno kao i liječenje – oba su, na svoj način, liječila ljudska srca. Himzo Polovina ostao je simbol iskrene emocije, duboke predanosti i ljubavi prema narodu, pjesmi i životu.